Bijelo dugme – Kad bi bio bijelo dugme (1974.)

Bijelo dugme - Kad bi bio bijelo dugme (1974) [cover]Debitantski album Bijelog Dugmeta doživio je još jedno remasteriranje. Nakon onog iz 2004. koje je poslužilo kao svojevrstan uvod u povratničku turneju upitne uspješnosti, ovoga puta album je remasteriran u londonskom studiju Abbey Road, što bi vjerojatno samo po sebi trebalo dati neku dodatnu vrijednost ovom inače spartanskom izdanju koje, uz originalnih šest pjesama, ne nudi apsolutno ništa novog, osim ponešto čišćeg zvuka i gomile nostalgije. Čak je i kartonski omot napravljen tako da imitira originalno izdanje te je, pored slika članova benda u stilu razdoblja i popisa pjesama s A i B strane, samo potrebno zamisliti otprilike četiri puta veće dimenzije istog.

Uz naslovnicu na kojoj je dobro poznata fotografija golog ženskog poprsja djelomično skrivenog iza traper-košulje s bijelim dugmetom, popis pjesama i pripadajuće tekstove sa stražnje strane, unutar omota nalazi se i tekst koji u nekoliko odlomaka pokušava opravdati ovo reizdanje, što donekle i uspijeva.

Uglavnom, išlo se u smjeru da se rade što manji zahvati na zvuku s originalnih traka te je detaljno objašnjen kompliciran proces koji je rezultirao zvučnim zapisom veoma nalik orginalu i tako se za velike pare dobio zvuk gotovo istovjetan onome od prije 40 godina. Zvuči pomalo suludo, ali današnji audiofili, pogotovo repopularizacijom vinila, ne pitaju za cijenu. Sve u svemu, pomalo nepotreban posao, ali dobro; ipak je trebalo obilježiti 40 godina od prvijenca, a ovime se dobila prilika napisati nekoliko riječi o oduvijek odličnom albumu. Ovim potezom Croatia Records nipošto nije uzalud potrošila novce i nimalo ne sumnjam da će dobro i zaraditi, jer su remasterirani svi albumi koji, otisnuti na 180-gramske vinile, čine ‘Box set deluxe’ i tako postaju cijenjena roba među audiofilskim fanovljem Bijelog dugmeta i šire. Za sav obični puk tu su CD verzije, lišene blaženog pucketanja i ostalih savršenih nesavršenosti. Kad smo već kod toga, remasteriranjem nije dirano ni uvodno meketanje, ni neke prenagle promjene dinamike, ni pretjerano korištenje jeke, te ni jedan od mnogobrojnih ‘hej’ uzvika.

Nakon postupnog i vrlo dramatičnog uvoda u trajanju prosječne eurovizijske pjesme, naslovna ‘Kad bi’ bio bijelo dugme’ nastavlja se razvijati u 10-minutni ep koji se bez problema mogao mjeriti sa britanskim suvremenicima Bregovića i kompanije, Deep Purpleom recimo. Ono što je tamo bilo prog-rock, ovdje je, zahvaljujući usputnoj opasci u tadašnjoj recenziji Dražena Vrdoljaka, za svagda bilo označeno kao pastirski rock. Sa sljedećom, ‘Blues za moju bivšu dragu’, ponovno se javlja potreba za usporedbom, ovoga puta sa Zeppelinima i njihovom obradom bluesa Otisa Rusha ‘I Can’t Quit You Baby’. Iako ponovnim preslušavanjem pjesama ne čujem neke posebne sličnosti, osim što su obje blues stvari (a svi znamo da su sve blues pjesme jedna te ista stvar), ova poredba dolazi sama od sebe, jamačno zbog tematike.

Treća po redu se jedina uspjela održati kao ultimativni hit Bijelog dugmeta sve do današnjih dana. Dakako, riječ je o svjetovnoj ‘Ne spavaj mala moja muzika dok svira’ i, kako to inače biva kod dobrih albuma, to nipošto nije najbolja pjesma, ali eto, ljude veseli. ‘Sve ću da ti dam samo da zaigram’ ima naslov neke suvremene turbo-folk uspješnice, a među instrumentarijem je čak i harmonika, no srećom ona usna, tako da se glazbeno nadovezuje uz prethodnu poskočicu.

Bijelo dugme - Kad bi bio bijelo dugme (1974) [St]

Drugi eventualni hit na albumu je, iz potpuno drugih razloga, pjesma ‘Selma’, predivna balada o rastanku sa voljenim djevojčetom koje pakira puno previše u putnu prtljagu, inače kršni 29-godišnji Bebek ne bi kukao o tome, tj. Vlado Dijak ne bi 1949. napisao te stihove. Također, priopćava joj prilično nepotrebno upozorenje koje ionako piše na prozoru svakog kupea svih željeznica svijeta. Naravno, sve to kombinirano priča jednu beskrajno romantičnu priču koja i dan danas izaziva uzdahe i jecaje nježnog spola. Za kraj, “Patim evo deset dana” glazbeno se odmiče od prethodne, dok se tematski u neku ruku veže uz nju, da je Vlado kojim slučajem imao Bebekovu osobnost.

Da sam ja diskografska kuća, i ja bi htio naslijediti cjelokupnu fonoteku Jugotona, ili možda ipak EMI-ja. Naravno da su Croatia Records i Jugoton jedna te ista kuća, ali poanta je u tome da u zadnjih par godina malo previše forsiraju razna reizdanja, kompilacije te općenito žive u nekim prošlim vremenima, ali što ćete, takva nam je država. No, uzevši u obzir bajnu nam demografsku situaciju, ovo je zapravo prilično pametna politika kuće.

Zaključak: album je još uvijek fenomenalan, a potez izdavača – može proć’. [Vilim Ivančan, SoundGuardian, 2014]

Popis pjesama: Kad bi’ bio bijelo duge / Blues za moju bivšu dragu / Ne spavaj mala moja muzika dok svira / Sve ću da ti dam samo da zaigram / Selma / Patim evo deset dana

Izdavač: Jugoton / Croatia Records, 1974/2014.

BIJELO DUGME: KAD BI BIO BIJELO DUGME [1974/2014]

Top
Radio Vinkovci Live