The Sisters Of Mercy – Floodland (1987.)

Uvevši pod ime The Sisters Of Mercy Patriciau Morrison (bivšu članicu grupe The Gun Club) s kojom je godinu dana ranije surađivao u projektu The Sisterhood, Andrew Eldritch epskim singlom 'This Corrosion' (7. mjesto UK charta te najavljujući novi album grupe, s 'Torch' i 'Colours' na B strani) predstavlja sljedeću reinkarnaciju The Sisters Of Mercy. Singl za kojega su u londonskom Docklandsu snimili vrlo efektivan prateći kišni video spot te u kojem gostuje četrdesetočlani mješoviti njujorški crkveni zbor producirao je svjetski poznati producent Jim Steinman (poznat po suradnji s Meat Loafom, Bonnie Tyler, Air Supply i Def Leppard između ostalih)

The Cult – Love (1985.)

Jedan od uobičajenih i nažalost čestih nesporazuma kada je u pitanju britanski sastav The Cult leži u njihovoj klasifikaciji. Iako su od druge polovice osamdesetih svoj zvuk poprilično energizirali, približivši ga donekle nekim prizemnijim trendovima poput hard rocka, pa i heavy metlala, izvorna polazišta The Culta leže na sasvim drugačijim koordinatama. Sastav je osnovan 1983. u Bradfordu, zapadni Yorkshire, a u tim su pionirskim danima nastupali pod imenom Death Cult, što je jasna referenca na prethodni bend dvojice ključnih članova, Iana Astburyja i Billa Duffyja, Southern Death Cult. Godine 1984. snimaju svoj prvi, relativno nezapaženi album 'Dreamtime', no zato već iduće 1985. objavljuju svoje kultno ostvarenje

PiL – Album (1986.)

John Lydon osnovao je PiL 1978. godine, nakon što je propao pokušaj Richarda Bransona, vlasnika Virgin Recordsa, da ga instalira kao pjevača američke skupine Devo. Prvi album 'First Issue' predstavio ih je kao grupu duboko uronjenu u dub reggae, s reskim zvukom gitare (kojeg je kasnije bez imalo kamufliranja 'maznuo' The Edge i tako stvorio U2 zvuk) te s prepoznatljivim nervozno-paranoidnim Lydonovim vokalom. Nakon drugog albuma 'Metal Box' Lydon se medijski uspješno odmaknuo od tereta prošlosti zvanog Sex Pistols, dobio je novu publiku, prihvatio post-punk kritičarsku ladicu i na prvoj američkoj turneji izazivao verbalne i fizičke sukobe s fanovima, glazbenicima,

Messerschmitt – Foxxin’ (1990.)

Grupa Messsershmitt  oformljena je u Puli krajem 1987. na inicijativu Mire Kusačića. Nakon napornih proba i formiranja prvih pjesama, grupa 1988. u Žminju snima prvu kazetu pod nazivom 'Lussy' i koju objavljuju za nezavisnu izdavačku kuću Slušaj najglasnije Zdenka Franjića. Stižu prve pohvale i brojni nastupi širom bivše Jugoslavije. Na krilima uspjeha kazete Lussy i poglavito kompilacije 'Bombardiranje New Yorka' na kojem su Messerschmitt nastupili s tri pjesme, zajedno sa Majkama, Satanom Panonskim, Kaotičnim dušama, Sköl i Machine Gunom, Messerschmitt će 1989. dospijeti u finale YURM-a (YU Rock Momenta), najvećeg festivala novih bendova bivše države. Iduće godine, 1990. objavljuju legendarni i vjerojatno svoj najlegendarniji

The Real Kids – The Real Kids (1977.)

Ime bostonske garage-punk skupine The Real Kids veže se uz ime Johna Felicea. Sljedbenik The Velvet Underground ideje, i prijatelj Jonathana Richmana svoju glazbeničku karijeru započinje upravo s Richmanom, pa se njegovo ime spominje i kao originalnog člana kultnih The Modern Loversa. Nedugo zatim Felice će 1972. osnovati band koji će se zvati The Real Kids a originalnu su postavu, osim Felicea na mjestu pjevača i gitariste, činili Rick Coraccio na basu, Steve Davidson na gitari i Norman Bloom na bubnju. Fascinacija arhaičnih rock 'n' rollom Chucka Berryja, Buddyja Hollyja i Eddie Cohrana obilježit će to rano razdoblje djelovanja The Real

Colosseum – Colosseum Live (1971.)

Sasvim adekvatno parafraziranje one poznate Balaševićeve, 'Al se nekad dobro jelo baš', glasilo bi u većini slučajeva podsjećanja na sedamdesete godine: 'Al se nekad dobro sviralo baš'. Koliko god da su bile plodonosne, sedamdesete su godine ujedno bile i zahtjevne u smislu osmišljavanja novih glazbenih izražaja, ali i samog sviranja koje je zahtijevalo poznavanje više od dva-tri akorda s kojima se danas 'ponosi' većina grupa. Biti bačen u glazbenu arenu toga vremena podrazumijevalo je stanovito glazbeno iskustvo, većinom iskovano kroz sviranje blues shema i bezbroj svirki u živo nakon kojih bi ili ostajao sa štitom ili bio iznesen na njemu. Zašto blues? Pa zato što je

Animatori – Anđeli nas zovu da im skinemo krila (1983.)

Animatori su zagrebački rock sastav osnovan 1980. godine kojega su formirali Krešimir Blažević, Andro Purtić, Vatroslav Markušić i Tomislav Brezičević - Toco. Povijest sastava seže još iz 1977. godine kada Krešo iz rodnog Slavonskog Broda dolazi na studij u Zagreb te se pridružuje simfo rock sastavu Animatori. Oni ubrzo prestaju sa radom, dok Krešo nakon tri godine osniva istoimeni sastav ali s posve drugačijim novim zvukom. Prvi ozbiljniji nastup imali su na subotičkomu omladinskom festivalu 1982. godine kada su nastupili u finalu i uz jaku konkurenciju, sastave Xenia, La Fortunjeros i U škripcu, osvojili su drugo mjesto. Prije toga su bili potpuno anonimni, a mnoge su

The Doors – Morrison Hotel (1970.)

Vrata simboliziraju mjesto prijelaza između dva stanja, između dvaju svjetova, između poznatog i nepoznatog, svjetlosti i tmine, bogatstva i bijede. Vrata imaju i psihološko značenje, jer ne samo da označavaju prolaz, već nas pozivaju da ga prijeđemo i krenemo na putovanje prema obećavajućem i nepredvidivom onkraju... Morrison Hotel je peti po redu album grupe The Doors, album u kojem su se na velika vrata vratili korijenima obilježenim teškim i 'zločesto-tamnim' zvukom. Ovim su uratkom na kojem je u potpunosti došla do izražaja nedvojbena dinamična interakcija između svih članova benda - opet su se čvrsto vratili u sedlo prevrtljivog rock rodea. Fotografija

Def Leppard – Pyromania (1983.)

U zahuktaloj eri NWOBHM (New Wave Of British Heavy Metal) pokreta  Def Leppard svrstavamo i definiramo kao jedan od najboljih bandova ovog glazbenog branda. Njihova glazba otkriva vrlo osebujnu mješavinu hard rocka sa višeslojnim elementima HM–a, koje opet oslikavaju bogat i vrlo izražajan vokal te nadasve melodični riffovi gitare. Taj izražajni srednjostrujaški uspjeh i sjajna produkcija činili su Def Leppard poželjnim bandom u to vrijeme. Stoga i  nije nikakvo čudo da se nalaze rame uz rame sa bandovima kao što su: Beatlesi, Led Zeppelin, Pink Floyd i Van Halen, a sigurno se pitate zašto? Pa, eto oni ulaze u tu grupaciju bandova koji su

Bob Dylan – Knocked Out Loaded (1986.)

Iako je album 'Empire Burlesque' više u stilskom pogledu nego samim sadržajem naznačio ulazak Dylanova rukopisa u krizu, na sljedećem 'Knocked Out Loaded' upravo se na samom sadržaju sve urušilo. Štoviše, od potpune katastrofe priču je spasio upravo bijeg od sintetičkih stilizacija što su gotovo opustošile prethodnika. Odmicanjem od izražajnije vjerskih tema te otvaranjem svijetu koji je u tim osamdesetima još snažnije prigrlio ne samo instrumentalnu, već i, preživjevši punk, duhovnu sintetiku, nekadašnji 'mesija' rocka kao da je upao u jamu iz koje se mogao isključivo sam izvući i kao da je to odlučio odgađati dok ne pogodi taj trenutak i taj glas. Taj zov. S 'Knocked Out

Top
Radio Vinkovci Live