The Doors – Morrison Hotel (1970.)

Vrata simboliziraju mjesto prijelaza između dva stanja, između dvaju svjetova, između poznatog i nepoznatog, svjetlosti i tmine, bogatstva i bijede. Vrata imaju i psihološko značenje, jer ne samo da označavaju prolaz, već nas pozivaju da ga prijeđemo i krenemo na putovanje prema obećavajućem i nepredvidivom onkraju... Morrison Hotel je peti po redu album grupe The Doors, album u kojem su se na velika vrata vratili korijenima obilježenim teškim i 'zločesto-tamnim' zvukom. Ovim su uratkom na kojem je u potpunosti došla do izražaja nedvojbena dinamična interakcija između svih članova benda - opet su se čvrsto vratili u sedlo prevrtljivog rock rodea. Fotografija

Def Leppard – Pyromania (1983.)

U zahuktaloj eri NWOBHM (New Wave Of British Heavy Metal) pokreta  Def Leppard svrstavamo i definiramo kao jedan od najboljih bandova ovog glazbenog branda. Njihova glazba otkriva vrlo osebujnu mješavinu hard rocka sa višeslojnim elementima HM–a, koje opet oslikavaju bogat i vrlo izražajan vokal te nadasve melodični riffovi gitare. Taj izražajni srednjostrujaški uspjeh i sjajna produkcija činili su Def Leppard poželjnim bandom u to vrijeme. Stoga i  nije nikakvo čudo da se nalaze rame uz rame sa bandovima kao što su: Beatlesi, Led Zeppelin, Pink Floyd i Van Halen, a sigurno se pitate zašto? Pa, eto oni ulaze u tu grupaciju bandova koji su

Bob Dylan – Knocked Out Loaded (1986.)

Iako je album 'Empire Burlesque' više u stilskom pogledu nego samim sadržajem naznačio ulazak Dylanova rukopisa u krizu, na sljedećem 'Knocked Out Loaded' upravo se na samom sadržaju sve urušilo. Štoviše, od potpune katastrofe priču je spasio upravo bijeg od sintetičkih stilizacija što su gotovo opustošile prethodnika. Odmicanjem od izražajnije vjerskih tema te otvaranjem svijetu koji je u tim osamdesetima još snažnije prigrlio ne samo instrumentalnu, već i, preživjevši punk, duhovnu sintetiku, nekadašnji 'mesija' rocka kao da je upao u jamu iz koje se mogao isključivo sam izvući i kao da je to odlučio odgađati dok ne pogodi taj trenutak i taj glas. Taj zov. S 'Knocked Out

Peter Gabriel – Shaking The Tree (1990.)

Odmah na početku ove priče treba istaknuti subjektivnost prema 'glavnom akteru' - meni osobno jednom od najdražih likova sa šarene rock scene. Svoju karizmatičnost, istaknutu kroz zabavne, teatralne, a ujedno i originalne scenske nastupe s bivšom grupom Genesis, kao i svoju nedvojbeno prepoznatu autorsku originalnost - u samostalnoj karijeri sveo je na najpošteniji (ali zato i najteži) način, a to je direktni, jednostavni odnos iskazivanja svojih emocija, stremljenja i glazbenih vizija (uz 'malu' pomoć svojih glazbenika) publici, a da pri tome nije izgubio ništa od svoje lukrativne prošlosti - naprotiv!! Riječ je, dakle o Peteru Gabrielu, frontmanu nekoć slavnih Genesisa, glazbeniku sasvim specifičnog

Sade – The Ultimate Collection (2011.)

Kompilacija hitova poznate britanske grupe Sade je u najmanju ruku ugodno dvostruko izdanje s pregršt hitova koji puno bolje zvuče ovako nego u nekoj CD seriji raznih izvođača iz osamdesetih, a budući da se Sade nisu ostavili karijere ni nakon senzualnog desetljeća, na kompilaciji se nalazi sasvim pristojan broj novijih naslova među kojima pažnju osobito zavrjeđuje jedan od boljih singlova 2010. –'Babyfather' s njihovog posljednjeg studijskog albuma 'Soldier of Love'. Uz poznate pjesme i nekoliko novih (I Would Have Never Guessed i Love is Found) tu su još coverThin Lizzyeve 'Still in Love with You', remix 'The Moon and the Sky' s Jay-Z-em te 'By Your Side' u izvedbi Neptunsa. Dobra stvar vezana uz remix

Bruce Springsteen – Darkness On The Edge Of Town (1978.)

Četvrti album Brucea Springsteena možda ponajbolje svjedoči o tom spletu iskrenosti, srčanosti i upornosti tako karakterističnom za njegov rad. I to dobrim dijelom već samim time što 'Darkness on the Edge of Town' zapravo i nije četvrti, već njegov peti album. Odnosno, četvrti je samo zato što je pravog četvrtog preskočio… Naime, nakon što je s remek-djelom 'Born to Run' napokon – umalo prekasno – opravdao sva očekivanja i ulaganja u sebe te usput u Jonu Landauu pronašao novog producenta i savjetnika, došlo je do raskida suradnje s Mikeom Appelom, koji je do tada držao sve konce Springsteenove karijere u svojim

Simply Red – 25 Greatest Hits (2008.)

Peti po redu album hitova britanske pop/soul grupe Simply Red svojim naslovom 25 simbolizira dvije stvari. Prvo, 25 godina od osnutka benda, i drugo, broj pjesama koje se na njemu nalaze. Dodatak The Greatest Hits tu je kako ne bi došlo do zabune o kakvom je izdanju riječ, ako neupućeni naletite na njega među mnoštvom noviteta i greatest hits albuma koje se u dućanima nosača zvuka nalaze. Ovim izdanjem Mick Hucknall zaokružuje djelovanje grupe te se smatrao ujedno i posljednjim izdanjem koje smo od benda trebali dobiti. Godine 2012. krenuli su na svoju oproštajno – rođendansku turneju, kojom su, baš kao

Massive Attack – Blue Lines (1991.)

Blue Lines je izdan 1991. godine. Međutim, ako stvarno želimo ispričati priču o njemu, trebamo se vratiti u Bristol skroz u '50–te i '60-te. U to su se vrijeme dogodili veliki imigracijski valovi koji su ga pretvorili u jedan od etnički najraznolikijih i najmultikulturalnijih gradova Velike Britanije, svojevrsni engleski melting pot. Kao što to obično biva, kad dođu ljudi s njima dođe i njihova glazba i bilo je samo pitanje vremena kada će se ta 'imigrantska' glazba stopiti s 'domaćom' u nešto novo. Upravo to se i počelo događati krajem '80-tih, u vrijeme kada je klupska underground scena cvjetala diljem Velike Britanije, označavajući veliki

Bijelo dugme – Kad bi bio bijelo dugme (1974.)

Debitantski album Bijelog Dugmeta doživio je još jedno remasteriranje. Nakon onog iz 2004. koje je poslužilo kao svojevrstan uvod u povratničku turneju upitne uspješnosti, ovoga puta album je remasteriran u londonskom studiju Abbey Road, što bi vjerojatno samo po sebi trebalo dati neku dodatnu vrijednost ovom inače spartanskom izdanju koje, uz originalnih šest pjesama, ne nudi apsolutno ništa novog, osim ponešto čišćeg zvuka i gomile nostalgije. Čak je i kartonski omot napravljen tako da imitira originalno izdanje te je, pored slika članova benda u stilu razdoblja i popisa pjesama s A i B strane, samo potrebno zamisliti otprilike četiri puta

Boa – Boa (1981.)

Pod utjecajem glazbenih pravaca art rocka, funka i novog romantizma, zagrebački sastav Boa osnovan je 1979. godine. Pripreme za izlazak u javnost trajale su dugo. Još 1974. godine krajem osnovnog i početkom srednjoškolskog obrazovanja Puljiz i Remenarić, pored bavljenja klasičnom glazbom, a pod utjecajem sastava Yes, King Crimson, Genesis, David Bowie, Roxy Music, Peter Gabriel i dr. (dio snimaka nastalih u tom ranom razdoblju grupe objavljen kao bonus CD posljednjeg albuma Dok glazba traje), počinju sve više eksperimentirati i s drugim stilovima. Postavi se pridružuje prijatelj iz škole i kvarta (Maksimir) Igor Šoštarić te su u raznim postavama djelovali od 1977. do

Top
Radio Vinkovci Live