Ika Maričić – gazela iz Vinkovačkog Novog Sela

0
892

U nastojanjima da znamenite osobe koje su potekle iz Vinkovaca ne padnu u zaborav proučavao sam i istraživao njihov životni put, prikupio dostupne podatke i napravio zabilješke kako bih starije podsjetio, a mlađe upoznao s njihovim životom i djelima. Drugu priču posvetio sam još jednoj velikanki vinkovačkog sporta, zasigurno najboljoj vinkovačkoj  atletičarki svih vremena – vinkovačkoj gazeli iz Vinkovačkog Novog Sela, Iki Maričić.

Kao i ja odrasla je u Vinkovačkom Novom Selu. Kako smo bili susjedi upoznao sam je kada sam imao 4 godine. Premda je bila starija oko 6 godina znala se s nama mlađima poigrati, a poseban izazov za nas dječarce koji smo mislili da smo brzi i sportski tipovi bila je želja da se s njom utrkujemo. I ja sam to često pokušavao u njezinom vrtu, no uz dobru foru od nekoliko desetaka metara svaki put bi me pobijedila. Pobjeđivala je ona i svoje vršnjake iz razreda, a i starije na školskim natjecanjima, a potom i na legendarnim utrkama ulicama Vinkovaca organiziranim u povodu u tadašnjeg Dana oslobođenja Vinkovaca uoči 13. travnja koje su se počele održavati od 1960. godine. Tako je i započela njezina sportska karijera.

Ika Maričić rođena je u Zatonu Obrovačkom 20. 05. 1943. godine. Obitelj Maričić poput brojnih novoselskih obitelji vlakom bez voznog reda doselila se iz dalmatinskog zaleđa u nekadašnji švapski Neudorf. Otac Josip – Joso Maričić i majka Manda uz Iku imali su starijeg sina Šimu te mlađe sinove  Ivana i Branka te kćer Mariju. Uz Iku najveću naklonost prema sportu imao je Ivan koji je u godinama koje su slijedile postao jedan od najboljih golgetera poznatog novoselskog malonogometnog kluba koji se po jednom od znamenja Novog Sela zvao Sumporača. Mnogi stanovnici Vinkovačkog Novog Sela pamte obitelj Maričić po još jednom nezaboravnom detalju. Kako je u vrijeme s kraja 50.-tih i početka šezdesetih godina 20. stoljeća posjedovanje radio aparata, bicikla ili motor kotača bila rijetkost, a ljudi su voljeli slušati radio, Joso Maričić zaposlenik na teretnom vinkovačkom kolodvoru rano je kupio radio aparat. Svake nedjelje u ranim prijepodnevnim satima stavljao bi ga na prozor na uličnoj strani kako bi ga susjedi mogli slušati. Obično se slušao radio Osijek i emisija čestitke i pozdravi, a mi upoznavali pjesme Vere Slobode, Zdenka Dobeka, Anice Čuturaš, Gite Šerman Kopljar te Blaženke i Pere Nikolin. Čujnost tog radio Kosmaja koji je imao jednu kazaljku u kružnom okviru bila je velika pa se glazba čula od pumpe do Matošićeve kuće, danas do kafića Zdenka Muženjaka.

Poseban događaj pred Maričićevom kućom odvijao se nedjeljom poslije podne kada su se tu okupljali brojni stariji i mlađi mještani koji su željeli slušati radijske prijenose nogometnih utakmica. Kako je u Novom Selu bilo navijača raznih klubova, posebice Hajduka iz mnoštva su se često čuli prijedlozi što slušati. Navijači Želje, Sarajeva i Veleža uzvikivali su prebaci na Sarajevo da čujemo Mirka Kamenjaševića. Navijači Crvene zvezde i Partizana zazivali su radio Beograd i Radivoja Markovića, a zagrebačkog Dinama i Hajduka radio Zagreb kako bi slušali Hrvoja Mecanovića i Mladena Delića.

Sjedili su Novoselci tako na ledini ispred kuće i provodili nedjeljno poslijepodne. Naravno bilo je tu svakojakih komentara, verbalnih sukoba i manjih navijačkih čarki. Slično je kasnije činio i Hasan Biljalovski koji je u početku radio prijamnik, a kasnije i televizor stavljao na prozor novoselskog doma.

Osnovnu školu Ika završila je u Vinkovačkom Novom Selu, a srednju ekonomsku u Vinkovcima. Atletski stručnjaci rano su je zapazili pa je nakon svršetka srednje škole prešla je u Tuzlu i nastupala za tada vrlo jaku ekipu AK Sloboda. Sredinom studenoga 1964. godine postala je članicom AK Slavonija iz Osijeka. Nastupajući za Slavoniju ostvarila je zapažene rezultate kako krosu tako i u pojedinačnim i ekipnim natjecanjima. Bila je višegodišnja članica reprezentacije Jugoslavije i višestruka prvakinja Jugoslavije u dvije discipline. Šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća bila je jedna od najboljih atletičarki bivše države. U Osijeku upisala je studij i apsolvirala na Pedagoškoj akademiji.

Bila je jedan od oslonaca AK Slavonija za koju su u tom razdoblju nastupale vrsne atletičarke i državne prvakinje Zdenka Kolenc Leskovac, Ljiljana Petnjarić, Nevenka Mrinjek, Mirjana Kovačev, Cveta Perović, Đurđica Rajher, Marica Nađ i druge.

Na prvenstvima Jugoslavije gdje su sudjelovale najbolje jugoslavenske atletičarke predvođene Verom Nikolić višestrukom državnom prvakinjom i svjetskom rekorderkom, osvojila je 1965., 1967. i 1968. godine prvo mjesto na 400 metara. Također i u utrkama na 800 metara osvojila je naslov prvakinje 1965. i 1968. godine.

Naslove prvakinje Balkana na 400 metara u konkurenciji s izvrsnim atletičarkama Rumunjske, Bugarske i Grčke osvojila je 1966. i 1967. godine. Na Balkanijadi u Sarajevu postavila je balkanski rekord. Te godine jedina je pobijedila svjetsku rekorderku Veru Nikolić. Na temelju postignutih rezultata 1966. g.  s nekoliko atletičara i atletičarki AK Slavonija proglašena je za sportašicu Slavonije i Baranje, a 1967. godine atletičarku Hrvatske. Na dvoranskom prvenstvu države 1969. g. u Beogradu također je osvojila prvo mjesto.

U natjecanju za Euro Cup 1963. g.  ( Konstanz) probila se do finala u kojem je na 400 metara osvojila 4. mjesto s vremenom 56,80 kada je za 4 desetinke ostala bez brončane medalje.

Na istom natjecanju natjecala se u reprezentativnoj štafeti 4 x 100 metara u kojoj su bile proslavljene jugoslavenske atletičarke Jelisaveta Đanić, Olga Šikovec i Marijana Lubej koje su osvojile 5. mjesto. Vrijedno je spomenuti kako su štafete Rumunjske, Norveške i Austrije koje su osvojile 2., 3. i 4. mjesto oborile nacionalne rekorde. Na  PE 1966. g. u Budimpešti nastupila je u polufinalu utrke na 400 m.

Na Drugom  Europskom prvenstvu u Pragu 1967. g.  jugoslavenska štafeta u sastavu Marijana Lubej, Ika Maričić, Ljiljana Petnjarić i Gizela Farkaš u utrci na 1 500 m. osvojila je srebrnu medalju iza štafete SSSR-a s vremenom sa 2 stotinke zaostatka iz prvoplasirane ekipe.

Na prvenstvu Europe u Beogradu 1969. g. jugoslavenska štafeta 4 x 195 m  u sastavu Verica Ambrozi, Ika Maričić, Mirjana Kovačev i Ninoslava Tikvicki osvojila je brončanu medalju. U to vrijeme šampionskoj ekipi osječke Slavonije nije bilo premca u Jugoslaviji. Uspješno je nastupala i na međunarodnim natjecanjima. Ika je pripadala najsvestranijim atletičarkama Gradskog vrta koja se za potrebe kluba natjecala i u utrkama na 200 metara. Sve to postizavala je na atletskoj stazi sa šljakom u podlozi i ručnim mjerenjima vremena. U utrkama na 400 metara na vječnoj listi od deset najboljih vremena ( ručno mjereno u Sarajevu 54,8 sekundi 1966. g. ) nalazi se još uvijek ime Ike Maričić. Uspjesi Ike Maričić svrstali su je   među najbolje slavonsko-baranjske sportaše svih vremena. Kao višestruka  državna reprezentativka Ika Maričić, nakon udaje Vojnović, dva puta nalazila se na trećem mjestu, 1966. i 1967. u anketi Glasa Slavonije za izbor najboljeg sportaša regije. Šteta što zbog prevelike  odgovornosti na velikim natjecanjima nije bila opuštenija, sigurno je da bi rezultati bili još bolji. Klupske kolegice i suvremenici zapamtili su Iku kao jednostavnu, skromnu i druželjubivu osobu, uzornu suprugu i majku Igora i Siniše. Takva je bila i na radnome mjestu u IGH – u. Nakon završetku karijere živjela je samozatajno ne pojavljujući se u javnosti ponajviše zbog opake bolesti kojoj je dugo odolijevala. Preminula je 2010. godine u 67 godini života.

U Osijeku gdje je u jednom od najboljih atletskih klubova bivše države postigla najbolje rezultate nije zaboravljena, nadam se da nije i u Vinkovcima gdje je počela svoj sportski put. Možda bi neko natjecanje  mladih atletičarki u Vinkovcima moglo nositi ime po vinkovačkoj  gazeli Iki Maričić !?