- Reklama -

Rijetki su gradovi u našoj zemlji, pa i šire koji se mogu pohvaliti tolikim brojem značajnih pisaca koji su ovdje rođeni ili živjeli poput naših Vinkovaca.

Književnici Matija Antun i Josip Relković, Josip i Ivan Kozarac, Joza Ivakić, Josip Bogner, Zlatko Tomičić, Josip Kosor,Vladimir Kovačić, Izidor Kršnjavi, Ante Kovač, Dionizije  Švagelj i Miroslav Slavko Mađer upisali su Vinkovce na književnu  kartu Hrvatske. Uz njih  vrijedni spomena su i Josip Aurel Crepić, Vladimir Lunaček, Antun Martinovski, Franja  Žanić, Slavko Mađer, Đuro Šnajder, Boro Pavlović, Vladimir Rem, Ivan Berislav Grigić,   Vlado Andrilović, Nikola Jukić, Mirko Hunjadi, Zvonimir Stahl, Katica Čorkalo, Bogdan  Mesinger, Vladimir Reinhofer, Vlasta Markasović, Milan Maćešić, Franjo Tanocki, Goran  Rem, Gordan Nuhanović, Vladimir Bakarić i drugi. Ma koji grad to još ima!?

Kako nastavljamo s temom o graničarskim Vinkovcima držim kako je potrebno sjetiti se jednog od slavonskih velikana koji je jedno vrijeme djelovao i živio u Vinkovcima gdje je i završio svoj životni put – Matije Antuna Relkovića.

Prva ozbiljnija saznanja o njemu stekao sam 1960./ 61.g. kao učenik šestoga razreda osnovne škole. Školu sam pohađao u Vinkovačkom Novom Selu. Nastavu hrvatskoga jezika predavala mi je jedna iznimna, neponovljiva, fascinantna nastavnica koja bitno utjecala ne samo da sam zavolio književnost već i na moj životni poziv, gospođa Nedjeljka Molnar. Učenike koji su voljeli čitati knjige i koji su pokazivali sklonost ka pisanju okupljala je u literarnoj sekciji. Uz njezinu pomoć sami smo uređivali i objavljivali školski časopis, a neki od nas objavili su literarne radove u dječjim časopisima kakvi su bili Radost, Modra lasta, Plavi vjesnik i sarajevske Male novine. Uz nju divili smo se pjesnicima i sanjali kako jednoga dana i mi to možemo postati. U našu školu dovodila je tada poznate književnike s kojima smo mogli razgovarati. Za dječake i djevojčice, kako tada nije bilo televizije i interneta, bili su to posebni događaji koji se pamte cijeloga života. Uz tada poznate književnike čija su djela bila sastavni dijelovi školske lektire govorila nam je da su i u našem gradu živjeli važni pjesnici. Kako bi nam to dokazala u proljeće 1961. g., članove literarne grupe povela je na gradsko groblje u Kačićevoj ulici kako bismo obišli i uredili grobove Matije Antuna Relkovića i Josipa Kozarca. Uredili smo i cvijećem okitili grobna mjesta naših književnika. Pri kraju našega posla došao je jedan profesor koji nam je pričao o životu naših književnika. Gospođa Molnar predstvila nam je profesora za kojega je rekla da je i sam književnik. Kada smo to čuli slušali smo ga i gledali kao Boga. Tada sam uz Matiju Antuna Relkovića i Josipa Kozarca upoznao i prvi puta slušao vinkovačkog eruditu i književnika Dionizija Diku Švagelja.

U gimnazijskim danima o Relkoviću doznao sam puno podataka. Putujući raznim krajevima zemlje kada bi se spominjalo njegovo ime i značaj bio sam nekako ponosan i važan jer mu je rad i djelovanje vezano za moj grad, za naše Vinkovce. Eto razloga da i vas podsjetim na ovoga književnoga velikana Slavonije i Vinkovaca.

Matija Antun Relković ( 1732. – 1798.g. ) zauzima posebno mjesto u povijesti ovoga grada, ali i cijele Slavonije i Hrvatske. Bio je hrvatski prosvjetiteljski prozaik, svestran i izuzetno utjecajan pisac, gramatičar i prevoditelj, poslije Kačića najznačajniji hrvatski autor 18. stoljeća, čija se djelatnost odrazila na književnom, jezikoslovnom, didaktičnom i prosvjetnom polju.

Sin krajiškoga časnika, osnovno obrazovanje stekao je u franjevačkom samostanu u Cerniku te, vjerojatno i u nekom od slavonskih samostana.

Godine 1748. stupio je u vojsku, gdje je napredovao do čina kapetana. 1756. godine otišao je u Sedmogodišnji rat, a 1757.g. pao je u prusko zarobljeništvo.

Zarobljeničke dane proveo je u Frankfurtu na Odri, u kući nekog obrazovanog čovjeka, gdje je imao na raspolaganju bogatu knjižnicu i gdje je naučio francuski.

Nakon povratka iz zarobljeništva ponovno je ušao u vojnu službu. Car Josip II. dodijelio mu je 1785.g. titulu plemića, pa je Relković svojemu prezimenu dodao von Ehrendorf. Nakon umirovljenja 1786. do smrti 1798. g. živio je u Vinkovcima. Poticaje za pisanje dobio u doba pruskoga zarobljeništva, kada se susreo s prosvjetiteljskom literaturom. U naše krajeve donio je novu sliku svijeta, utemeljenu na idejama francuskog  prosvjetiteljstva. Pragmatizam europskog 18. stoljeća našao je u njemu svoga najvećeg predstavnika u nas. Napisao je gramatiku, Nova slavonska i nimačka gramatika. Zbirka,  Nek je svašta, predstavlja početak pučkoga kalendarskog štiva u Hrvatskoj. Pisao je i basne, aforizme, prevodio je s njemačkoga, francuskoga i latinskoga. Najznačajnije Relkovićevo djelo Satir iliti divji čovik, didaktični spjev ispjevan je ikavskom štokavštinom, u puku bliskom deseteračkome stihu. Kao uzore slavonskomu seljaku Relković je navodio pruske zemlje, koje je obišao kao vojnik za Sedmogodišnjega rata. Na južnom dijelu današnjeg središnjeg trga nalazila se građevina poznata po nazivu Bikara. Ona je bila smještena nasuprot Glavne Straže, današnjeg Gradskog muzeja, odakle je započinjala Dugačka ili Duga ulica.

U toj zgradi djelovao je kao graničarski časnik. Na njezinom mjestu sagrađena je nova poslovna zgrada koja odudara od vojnograničarske arhitekture Trga.  Nasuprot vinkovačke pošte koja se nalazi u ulici koja po njemu nosi ime, nalazila se kuća u kojoj je živio. Nažalost, ni ona nije sačuvana, već je porušena. Relković je prvotno sahranjen na groblju koje se nalazilo uz crkvu sv Ilije, na Meraji. Iz toga groblja ekshumirani su posmrtni ostaci jednog broja pokojnika, među ostalima 1846.g. i posmrtni ostatci Matije Antuna Relkovića i prenijeti na novo groblje. Njegovo spomen obilježje krasi mramorni medaljon s likom književnika, rad jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara druge polovice 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća. Ivana Rendića.

Josip Stjepan Relković Ehrendorfski, sin Matije Antuna Relkovića bio je vinkovački župnik koji se bavio i književnim radom.
Rodio se 1754.g. u Zadubravlju kod Slavonskog Broda. Polazio je isusovačku gimnaziju u Požegi studirao Bogosloviju u Zagrebu, a vjeroučiteljski tečaj završio je u Petrovaradinu.

Godine 1794. došao za župnika u Vinkovce gdje je ostao do kraja života. Još kao Ivankovački župnik postao je profesorom u vinkovačkoj gimnaziji. Doseljenjem u Vinkovce suradnja se nastavila na obostrano zadovoljstvo. Predavao je vjeronauk, latinski i grčki jezik, te po potrebi i druge predmete.
Zbog rada u Gimnaziji, gdje je bio veoma omiljen zanemarivao je svoje župničke obveze pa ga je đakovački biskup Matija Antun Krtica često korio.
Počeo je pisati uz očevu pomoć još u gimnazijskim danima, u prosvjetiteljskom duhu. Napisao je dva katekizma za vojnograničarske potrebe, desetak pjesama, nekoliko drugih napisa, a glavno djelo mu je Kućnik objavljen 1796. godine u desetercu.
To djelo trebalo je služiti slavonskom seljaku kao vodič kroz cijelu godinu za sve poslove i potrebe. U Kućniku navodio je i narodne nazive za mjesece, koje su kasnije s oduševljenjem preuzeli naši ilirci i eto nam i danas u kalendarima naših starinskih narodnih naziva za mjesece.
Kod njega je nakon umirovljenja živio otac Matija Antun Reljković koji je umro 1798.g. Nadživio je oca samo tri godine. Umro je u 47. godini života 1801. godine.
Dojam je kako bi priču o Relkovićima i drugim značajnim književnicima mogli bolje iskoristiti u promoviranja Vinkovaca kao destinacije kulturnog turizma.