- Reklama -

Nakon 15 godina, ljetos u periodu od 17. do 19. kolovoza, vinkovački filmoljupci mogli su uživati u filmovima u kinu na otvorenom. Ljetno kino po prvi put održano je u programu Vinkovačkog ljeta. U Velikom parku na paletama i dekama na travnjaku ili sklopivim stolicama koje su ponijeli sa sobom, veliki broj pretežito mlađih Vinkovčana uživao je u gledanju filmova projiciranih na postavljenom platnu dimenzija 11x 8 metara.

Tako se kino na neobičan način bar nakratko vratilo u Vinkovce. Vinkovčani su prije nekoliko desetljeća filmove mogli promatrati čak u četiri kina kojih odavno nema. Zato, evo jednoga podsjećanja na dane kada su vinkovački kinematografi bili mjesta zabave i razonode brojnih Vinkovčana.

Prve kino predstave u Vinkovcima održavane su još početkom 20. stoljeća. Stalno kino u Vinkovcima postojalo je već 1912. godine. U lokalnom časopisu Svjetlost redovito se nalazila bilješka ( poput priložene iz 1914. godine) o filmskom repertoaru kojega je ostvarivalo Prvo stalno kazalište u Vinkovcima.

Nakon Prvog svjetskog rata uz kino Uranija čiji je vlasnik bio Aleksandar Kapetanić postojalo je i kino Cibalis koji su djelovali do Drugog svjetskog rata. I ova kina reklamirala su i prezentirala svoj repertoar u lokalnim glasilima.

Neposredno nakon svršetka Drugoga svjetskog rata u Vinkovcima postojala su dva kinematografa: Kino Crvena zvijezda, poznato kao Veliko kino i Narodno ili Malo kino.
Bilo je to doba kada su glavni izvori informiranja i zabave bili radijski programi i novine. Mladima se danas smiješnima čini priča starijih kako su se obitelj i susjedi okupljali da bi slušali omiljene glazbene radijske emisije, prijenose nogometnih utakmica ili nekada popularnu Veselu večer u kojoj su se veseli i zabavni humoristički tekstovi izmjenjivali s glazbenim humorističkim prilozima.

S pojavom humorističkih TV emisija gdje su nastupali poznati komičari Vesela večer izgubila je svoje slušatelje. Slično je bilo i s novinama. Nije ih mogao svatko kupiti pa su čitaonice, brijačnice i druga mjesta gdje su se nalazili primjerci novina iz gotovo svih nekadašnjih republika bile dobro posjećene.
I gledanje filmova i to vrijeme bilo je vrlo popularno. Skromno uređene kino dvorane s malim platnom bile su naročito u doba vikenda popunjene, a teško se dolazilo i do karata. Većina filmova bila je u crno-bijeloj tehnici, a praznik za oči bili su filmovi u boji. Uz strane emitirali su se i domaći filmovi s vrlo lošim tonskim zapisom, pa se ili jedva čulo ili je grmjelo da se jedva razumjelo što glumci govore. Krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina 20. stoljeća vrlo popularni bili su filmovi iz ciklusa talijanskog neorealizma i domaći stvarani po istom obrascu. U siromašnoj radničkoj i seljačkoj zemlji u kojoj su ožiljci minuloga rata i složene geopolitičke prilike snažno djelovale na sve slojeve stanovništva, gledatelji su vrlo emotivno doživljavali predstave, a filmovi pogotovo domaći imali velikoga utjecaja na odgoj i ponašanje ljudi posebno mladeži.

U kino su odlazile cijele obitelji, pogotovo kada su se prikazivali domaći ratni spektakli ili neki hit filmovi koji su sa zapada mogli doći i jednu tada socijalističku državu.  Odlazak u kino bio je ritual, posebno za nas klince koji smo se prema onima koji nisu mogli ići u kino pravili vrlo važni. Bilo kako bilo generacije i generacije odrastale su uz utjecaj tadašnjih filmova.
U kino sam prvi puta otišao s roditeljima kada sam imao oko 5 godina. Imena filma se ne sjećam, no radilo se o filmu s nekakvim lovcima u Africi. Zapamtio sam scenu kada je lav u krupnom planu jurnuo naprijed da sam se toliko uplašio, rukama prekrio oči i pojurio u zagrljaj majci koja je sjedila do mene.
Kasnije kako su odmicale godine postao sam pravi filmofil koji je s prijateljima kad god je bilo moguće, odnosno kada sam uštedio ili od roditelja i drugih dobio nešto novaca gledao razne filmove, neke čak i po nekoliko puta. Neki od nas vodili su zabilješke i natjecali se tko će imati najduži popis gledanih filmova. Isto tako podatke o omiljenim glumicama i glumcima gutali smo iz novina Filmski svijet, te sakupljali njihove sličice i lijepili ih u posebne albume.

U to doba, za najmlađe, u kinima održavale su se prijepodnevne predstave, takozvane matineje kada su se osim crtanih filmova Walta Disneya prikazivani filmovi namijenjeni djeci.

Uz Veliko i Malo kino od 1953. g. filmovi su se prikazivali u kinu Željezničar koje se nalazilo u dvorani Mađarske škole. U ljetnom periodu u filmovi su se prikazivali i u dvorištu Mađarske škole.

Kako je broj posjetitelja bio velik, a tehnologija napredovala, kao i zahtjevi za određenim komforom prvo je došlo do preuređenja Velikoga kina u kojem se uz parter nalazio balkon koji se sastojao od središnjeg dijela gdje je bilo nekoliko redova do bočnih dijelova gdje su se sjedala nalazila  pojedinačno  u nizu. Cijena ulaznica nije bila ista. Najjeftinije su bile one u prvim redovima, a najskuplje one  koje su bile najdalje od projekcijskog platna ili na balkonu. Dvorana Velikoga kina bila je velika i prostrana. I Malo kino preuređeno je 1956. godine. Ono je bilo znatno uže. U parteru u južnom užem dijelu bilo je u redu tek nekoliko sjedala dok ih je na sjevernoj strani bilo znatno više. I u ovom kinu nalazio se balkon s kojega su se mogli gledati filmovi. I danas kada prolazim pored mjesta gdje se to kino nalazilo, pitam se kako je sve moglo biti na tako malom prostoru.

U Velikom kinu prvo je postavljeno  sinemascop – široko platno pa su se mogli prikazivati  filmovi u tzv. sinemascop  tehnicoloru. Takvo platno postavljeno je 1959. godine i u Narodnom ili Malom kinu  kod premijernog prikazivanja američkog zabavnog filma Princ student. Prvi kadrovi na novom širokom platnu bili su pravo iznenađenje za posjetitelje te večeri, naročito što se tiče jasnoće i veličine slika.

Kino Željezničar prestalo je s radom 1956. g. što su mnogi Vinkovčani dočekali s negodovanjem jer su bili uskraćeni za veći i bogatiji izbor filmova u svome gradu.                   Narodni odbor općine, otkupio postojeću kino aparaturu bivšeg kina Željezničar i u zgradi kazališta koja je zbog toga bila adaptirana utemeljio novo kino. U kazališnoj dvorani kino je počelo djelovati u srpnju 1958. godine. O repertoaru filmova i nekim drugim detaljima biti će riječi drugom prilikom. Na kraju ovog prvog prikaza o vinkovačkim kinima evo i nekoliko brojčanih podataka o broju  održanih predstava i posjetitelja.
1962. godine u kinu Crvena zvijezda bilo je prikazano 72 filma, koje je gledalo 198.320 posjetilaca, dok je 1961. godine u nešto manjem broju predstava, prikazano 79 filmova. Na tim predstavama prisustvovalo je preko 177.000 gledatelja.
U 1963. godini bilo je ukupno 74 premijerna filma i svega 5 repriznih i to: 13 američkih, 12 talijanskih, 10 domaćih i sovjetskih, 9 francuskih, 7 engleskih, 5 istočno i zapadno njemačkih, 2 egipatska, španjolska i meksička i po jedan norveški i švedski. Po žanrovima prikazano je: 28 drama, 14 zabavnih, 11 komedija, 10 kriminalističkih, 5 povijesnih, 4 glazbeno revijalna, 3 vesterna, 2 dokumentarna i dva satirična filma.
Pored dugometražnih prikazano je i 64 kratkometražna filma i 52 broja Filmskih novosti s kojima su započinjale vinkovačke filmske večeri.

I  1976. g. prikazano je 156 filmova na 828 predstava koje je posjetilo oko 168 000 gledatelja što je bio prosjek u zadnjih 5 godina. Radnim danom predstave su se održavale u dva večernja termina, a nedjeljom u tri termina i dopodnevnim matinejama za djecu.