Od Maloga parka do željno očekivanog nadvožnjaka

0
990
- Reklama -

U dijelu ulice od Maloga parka do križanja s Lapovačkom u  Kačićevom ulicom visinom dominira višekatna zgrada nekadašnje vinkovačke tvornice cipela „Kvalitet“ sagrađena davnih šezdesetih protekloga stoljeća koja je svojim dimenzijama i visinskim gabaritom od samog nastanka odudarala od postojeće arhitekture i već tada narušavala sklad ulice.

Krajem 19. st. na  tome mjestu Jakob Engel poduzetnik židovskoga podrijetla  sagradio je mlin koji se nazivao „Prvi vinkovački paromlin“. Njegov sin  Ludvig ili Ljudevit od 1928. godine samostalno je upravljao mlinom koji se tada zvao „Slavonija“. Pred Drugi svjetski rat mlin je prodao poduzetniku Križaku. Stoga su Vinkovčani dugo vremena taj mlin nazivali Križakov mlin. Nakon Drugog svjetskog rata mlin je bio nacionaliziran, a mlinsko postrojenje iz Vinkovaca je otpremljeno u Liku.

Zgrada je jedno vrijeme bila skladište, a zatim je tu izgrađena Tvornica cipela „Kvalitet“.

Ta tvornica cipela razvila se od male „Radničke obućarske zadruge“ osnovane 1945. godine kada se 11 postolarskih majstora udružilo u „Radničku obućarsku zadrugu“. Bio je to nastavak stoljetne tradicije kraja u obrtničkoj proizvodnji opančara, postolara, kožuhara. Sve bitne okolnosti i pokazatelji, međutim, govorili su protiv ozbiljnijih napredovanja i razvitka „Zadruge“. U Vinkovcima je taj oblik industrijske proizvodnje bio nepoznat, a osim toga u blizini se nalazio obućarski div “ Borovo“. Manjkala su sredstva, proizvodna, poslovna i razvojna orijentacija, pa niti rezultati nisu mogli biti zavidni. No, uspjeh nije izostao. Godine 1947. promijenjen joj je naziv u „Gradsko obućarsko poduzeće“ koje je zapošljavalo 30 radnika. Obućarsko poduzeće „Kvalitet“ nastalo je 31. ožujka 1953. godine. Godine 1955. izvršena je rekonstrukcija i uveden lančani način proizvodnje. Do 1960. godine proizvodilo je klasičnu i pletenu obuću, a potom se proizvodnja proširila na mušku obuću i ženske čizmice. Zahvaljujući ponajprije dugogodišnjem direktoru tvornice Stjepanu Ptičaru koji je to postao 1955. g., te nekoliko godina kasnije i rukovoditelju tehničke službe Franji Smole koji su okupili tim mladih stručnjaka „Kvalitet“ je postao respektabilna tvornica. Adaptirana je zgrada, izgrađene su nove hale, a 1974. g. izgrađen je i pogon u obližnjem Otoku. Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća „Kvalitet“ je zapošljavao oko 800 radnika. U nekadašnjoj Školi učenika u privredi, kasnije Š.C.“ S. S. Kranjčević“ godinama su se školovali učenici za različita zanimanja obućarskog smjera koji su se zapošljavali i u nekada velikom gigantu Kombinatu „Borovo“. Proizvodnja je bila proširena na brizgane đonove, termoplastične pete i krojačke noževe. Najveći dio proizvodnje bio je namijenjen izvozu. Godišnje se proizvodilo oko 465 000 pari cipela, 27 000 pari natikača, 190 000 pari kožnih đonova, 1 750 000 pari brizganih đonova, 600 000 pari termoplastičnih peta, 13 000 pari raznih uzoraka i 2 000 štanc-noževa. Gotovo trećinu svoje proizvodnje „Kvalitet“ je izvozio u nekadašnji Sovjetski Savez, Irak, Mađarsku, SR Njemačku i Italiju.

Tvornica je imala vlastite prodavaonice u Vinkovcima, Zagrebu, Zadru, Vukovaru i Osijeku. U razdoblju nakon Domovinskog rata prilikom privatizacije proizvodnja se  ugasila i tvornica prestala s radom. Danas dvorište nekadašnje tvornice i proizvodne hale propadaju, izgledaju sablasno i ničemu ne služe, ruglo u jednoj od najfrekventnijih ulica grada, na idealnoj lokaciji i s kompletnom doduše tijekom rata devastiranom komunalnom infrastrukturom.

I u ovoj ulici u većem dijelu kuća prostorije prema uličnom nizu pretvorene su u poslovne i trgovačke prostore koji uglavnom zjape prazni ili se iznajmljuju i nisu u funkciji.

Pri samom kraju kod križanja Duge s Kačićevom i Lapovačkom ulicom, na južnoj strani ulice, na mjestu nekadašnjeg skladišta TP „Šume“ koje je kasnije djelovalo u sastavu nekada velikog vinkovačkog TP „Zvijezda“ nikao je još jedan trgovački centar koji pripada velikom inozemnom trgovačkom lancu.

Sam trgovački objekt povučen je u dubinu parcele, a ispred njega izgrađen je lijepo uređeni parkirališni prostor.

Nekoliko desetljeća ogrjevnim drvetom i ugljenom vinkovačka i domaćinstva  okolnih sela snabdijevale su trgovinske radnje „Ogrjev“  i  „Šuma“ koja su godišnje isporučivala oko 11 000 m ogrjevnog drveta i oko 4 500 do 5000  ugljena kojega su nabavljali iz zagorskih ugljenokopa, Kreke ( B i H ) i Velenja ( Slovenija ). I prije II. svjetskoga rata na tome se mjestu nalazila Reinhoferova trgovina drvima i ugljenom.

Na samom križanju Duge i Kačićeve ulice koja je nekada imala naziv Brodska ulica nalazila se nekada kultna vinkovačka gostionica „Bijela lađa“. U vremenu između dva svjetska rata  osim Gradske knjižnice i čitaonice, HKPD „Relković“, brojna  kulturno-zabavna i sportska društava osim u Hrvatskom domu organizirala su razne proslave i zabave kako po uglednijim i većim gradskim ugostiteljskim objektima, svratištima ili tadašnjim hotelima tako i u gostionicama. U „Bijeloj lađi“ održavali su se različiti skupovi, sastanci i skupštine raznih društava, podružnica, plesne večeri, proslave, dočeci u  Silvestarskoj večeri, pokladne zabave i slične manifestacije. Do 1938. godine tada poznatu i uglednu gostionicu  dok se nije razbolio vodio je njezin vlasnik Luka Schumacher. Nakon njega vodio ju je Đuro Budač koji je građanstvu grada i okolice bio poznat po nadimku Fric. Kao iskusni i cijenjeni konobar vodio je računa o ponudi prvoklasnih pića i domaćoj kuhinji koju je vodila njegova supruga koju su građani nazivali gospođa Fricovica. Gostionica je bila poznata po ribljem paprikašu ( fišu) koji je u ponudi bio svakoga četvrtka, a za kojega su i najstroži gurmani govorili da mu nema ravna. U gostionici su se svake nedjelje navečer održavale veselice s plesom uz glazbu popularnih sastava „Balija jazz“, „Trio Fici“ ili drugih poznatih vinkovačkih glazbenika. Isto tako u gostionici poznata plesna škola koju su vodili M. i I. Trišler je organizirala plesni tečaj za početnike i opetovnike. Uz klasične plesove, Vinkovčani kojima je ples bio omiljena zabava i razonoda  mogli su naučiti i tadašnje plesne novitete kakvi su bili Lambeth-Walk, Blackpool-Walk, Palais-Glioe i druge.

Nakon II. svjetskog rata u prostorima nekadašnje „Bijele lađe“ nalazilo se sjedište  IX. Osnovne organizacije SSRN u Vinkovcima. Pedesetih godina uz čitaonicu u velikoj dvorani bio je smješten stol za stolni tenis gdje su djeca i stariji do kasnih noćnih sati udarala ping-pong lopticu čekajući i satima kako bi došli na red. U manjoj prostoriji  nalazila su se četiri šahovska stola i stolovi na kojima su se moglo igrati „Domino“, „Čovječe ne ljuti se“ i slične društvene igre. Sredinom šezdesetih, kako je u ono vrijeme  mali broj Vinkovčana imao TV uređaje stanovnici mjesne organizacije tu su dolazili gledati televizijski program i tada popularne humorističke TV serije poput „Muzeja voštanih figura“, „Culeta građanina  pokornog“,  „Servisne stanice“ i druge u kojima su glumili tada poznati glumci predvođeno popularnim komičarima Miodragom Petrovićem poznatim po nadimku Čkalja i Mijom Aleksićem, te nastupe Ikače koju je izvrsno interpretirala Zagrepčanka Nela Eržišnik. U čitaonicu koja je za odrasle i omladinu svaki dan bila otvorena od 9 – 12  i od 14 – 17 sati  je redovito stizala dnevna i tjedna štampa. Svake nedjelje od 18 – 22 sata bio je organiziran ples za omladinu uz dežuranje i pomoć starijih članova MO. Neki mladi Vinkovčani su tu napravili prve plesne korake, pa im je lakše bilo zaplesati na podiju Omladinskog doma.

S vremenom mijenjao se način života i zabave kako mladih i starijih, TV aparati postajali su sastavni dijelovi opreme gotovo svakog kućanstva, prostor MO se koristio sve manje osim za političke sastanke i izbore i propadao. Na kraju zgrada je srušena, a na njenom mjestu jedno vrijeme se nalazila cvjećarnica i trgovina za prodaju auto dijelova.

Gostionica „Bijela lađa“ sredinom pedesetih otvorena je na novoj lokaciji gdje se nalazi danas, a jedan od njezinih prvih rukovoditelja bio je Ramo Klebić.

Iza spomenutog križanja pa sve do županjske željezničke pruge odnosno kolosijeka magistralne pruge 10-tog koridora čija dionica prolazi sjevernim dijelom Vinkovaca izvršene su manje izmjene a taj dio ulice osim na samom raskrižju, gdje je prije nekoliko godina izgrađen kružni tok, zadržao je svoj raniji uravnoteženi i skladni izgled s očuvanim zelenim pojasom i drvoredom.

Između pruge koja vodi u smjeru Županje i spomenutih kolosijeka magistralne pruge na samom kraju Duge ulice još uvijek se nalaze pogoni nekada moćnog i nadaleko poznatog hrvatskog drvno-prerađivačkog diva „Spačve“.

Blizina i bogatstvo poznatih i vrlo kvalitetnih šuma hrasta lužnjaka, bijelog jasena, brijesta,  graba i drugih šumskih sastojina pogodovala je jačanju drvno-prerađivačke industrije.

Svoj najveći razvoj ta industrija je imala u razdoblju od šezdesetih do sredine osamdesetih godina.

U Spačvi se ostvarivala velika proizvodnja rezane građe i raznih gotovih proizvoda od   drveta poput različitih vrsta parketa, plemenitoga i ljuštenog furnira, građevne stolarije, drvene ambalaže, kutnih i ukrasnih letvi, elemenata stubišta, brodskog poda, palisada, zidnih obloga i namještaja.

Tako je nekada bilo u Spačvi. Onda su uslijedile krizne godine i bilo je upitno hoće li opstati ili se ugasiti kao drugi vinkovački industrijski pogoni. Srećom, uslijedio je oporavak, pa razvoj i „Spačva“ opet postaje jedan od brendova Vinkovaca. Nema dvojbe kako sjećanje na  zlatne godine „Spačve“ zaslužuje veću pozornost, no o tome će biti riječi u nekoj novoj kolumni.

Priču o Dugoj ulici, odnosno o njezinom dijelu koji se nekada nazivao Lapovac, a kroz koji je dok nije bilo izgrađeno više kolosijeka na kraju putničkog, a na početku teretnog kolodvora, vodio put preko „Gorice“ za Jarminu i Ostrovo završit ćemo s nadanjem kako će se preko nje uskoro nadvožnjakom povezati vinkovačka naselja Blato i Borinci sa središtem i ostalim dijelovima grada. Obzirom da s Borinaca puca lijepi pregled na grad, naselje se širi, a ima i slobodnih placeva možda Borinci postanu elitna gradska četvrt, vinkovački Pantovčak.