Paradoksalno, bio je to svojevrstan početak kraja. Da, forma dvostrukog albuma nipošto nije prototip onog što bi trebalo označavati ili sugerirati raspad nekog benda, ali ‘bijeli album’ Beatlesa, kako ga se najčešće zove, pravi je dokument sumraka sastava koji je trajno obilježio, te umnogome i definirao suvremenu popularnu glazbu.
Pisati o ‘The Beatles’ (to je jedino što je napisano na naslovnici albuma i pod tim se nazivom službeno i vodi) posebno je zanimljivo iskustvo i izazov, u smislu da previše znači i previše skriva. Jedan od najmagičnijih, najkompleksnijih, najzagonetnijih i ujedno najneurednijih albuma ikad snimljenih desetljećima nakon svoga nastanka ne prestaje biti tema debata, najmaštovitijih tumačenja i iscrpljujućih analiza. Ne prestaje biti ni osobni stalni slušateljski izazov, a samim tim sve draži i draži, te viši na listi najdražih albuma. Da, otkriva se postupno, čak sporo, zavlači se u uho i pod kožu bez ikakvog očijukanja ili umiljatosti, vrlo samodopadno i samouvjereno – sve je to možda klišej za reći, ali u slučaju Bijelog albuma drugačijeg tumačenja nema.
Nastao u punoj autorskoj zrelosti i u stvaralačkom zamahu kojem je samo nebo bila granica, nakon upečatljive psihodelične faze, ali i uslijed dramatičnih događaja poput smrti dugogodišnjeg menadžera i prijatelja Briana Epsteina, Lennonove rastave i zaljubljivanja u konceptualnu umjetnicu Yoko Ono, turbulencija i stresova oko osnivanja korporacije Apple, te čudne indijske ‘epizode’ u društvu duhovnog gurua Maharishija Mahesh Yogija, raskošni dvostruki album konačno je predstavio Beatlese kao potpuno različite i sve udaljenije četiri persone. Samo pisanje pjesama odvijalo se što u Indiji, što po povratku u Veliku Britaniju i uglavnom u samoći svakog od autora, da bi snimanje u studiju bilo sve samo ne performans punokrvnog i kompaktnog benda kakvog bi, u pravilu, sugerirao ovakav naziv albuma (originalna zamisao za naziv albuma bila je ‘A Doll’s House’, no odbacili su je kad su ih bend Family preduhitrili albumom previše sličnog naziva, ‘Music in a Doll’s House’). Tenzije među članovima benda su konstantno rasle i sukobi su bili iznimno burni, toliko da je u jednom stadiju Ringo napustio bend, razočaran svojim položajem u bendu, prepustivši u konačnici McCartneyu bubnjeve na nekoliko pjesama (‘Back in the U.S.S.R.’ i ‘Dear Prudence’, koju su, navodno, odbubnjali svi pomalo). Počesto bi McCartney i Lennon snimali pjesme jedan bez drugoga, po dogovoru i s različitim studijskim tehničarima, a uslijed snimanja George Martin je otišao na godišnji odmor, svjestan, valjda, da je njegov autoritet (kao stalnog producenta) neumitno pao na niske grane. Taj kreativni kaos odrazio se neminovno na kompaktnost snimljenog materijala kojeg, usprkos (ili baš zbog njih) svim problemima nije manjkalo, a iz tog nereda izniklo je jedno od najzačudnijih remek-djela rocka.
Vrebajući iza svake pjesme novim, neočekivanim muzičkim arsenalom, The Beatles su iz svog kaosa stvorili slojevito, intertekstualno rock-čudovište savršene forme i… a, sklada (!). Od kada se otisnete na put ‘natrag u SSSR’, sve je moguće i sve je posloženo, sve se kotrlja baš kao kotrljajuće kamenje i sve zapinje na svakom vidikovcu kao da ste na turističkoj ruti. Ta svojevrsna posveta The Beach Boys savršeno trasira dug i zavojit put kojim album preko trideset stanica ide. Bilo da zalaze u područja dance halla ili musicala (Honey Pie, Good Night), nude svoje verzije countryja (Don’t Pass Me By, Rocky Raccoon), akustičnih balada (Blackbird, Mother Nature’s Son) i rokerskih razarača (Everybody’s Got Something to Hide Except Me and My Monkey, Helter Skelter) ili se poigravaju obrascima komorne muzike (Piggies), pa čak i čistokrvnog bluesa (Yer Blues) i ska manirizmima (Ob-La-Di-Ob-La-Da), The Beatles zvuče sjajno i bez trunke zadrške ili nesigurnosti. Čak se i svojevremeno prilično napadan zvučni kolaž ‘Revolution 9’ u sagledavanju albumske cjeline čini baš kao na svom mjestu. Eto, usprkos obimu materijala i toj i takvoj rastresenosti, osim zadnje navedenog i eventualno minijature ‘Wild Honey Pie’ na cijelom albumu nema nijedne druge ‘polupjesme’, odnosno, konceptualne stanke među ‘pravim’ pjesmama.
Da stvari budu još zanimljivije, u razdoblju kad su nastale sve ove pjesme, nastalo ih je još, i to više nego kvalitetnih, poput ‘Hey Jude’ (koja će dobiti svoj singl s bržom, više gitarski distorziranom verzijom Revolution 1), ‘Long and Winding Road’ koja će svjetlo dana ugledati na albumu ‘Let It Be’, ‘Polythene Pam’, ‘Mean Mr. Mustard’ i ‘Something’ koji će završiti na ‘Abbey Road’ te cijeli niz pjesama koje će se kasnije pojaviti na Lennonovim, McCartneyevim i Harrisonovim solo albumima. The Beatles su tim stvaralačkim vatrometom obuhvatili, zapravo, sve što se dalo dotaknuti u to vrijeme, zalazeći i u rasplitanje vlastitog mita u ‘Glass Onion’, dovodeći Erica Claptona da im ‘pripomogne’ svojom gitarom na Harrisonovoj sjajnoj ‘While My Guitar Gently Weeps’ (navodno je Claptonova prisutnost bar na to kratko vrijeme ujedinila bend ponovno u jedno kompaktno tijelo), pa čak kucajući na vrata onog što će postati heavy metal s mahnitom ‘Helter Skelter’, kojom su pokazali da itekako mogu rokati, uvjerljivije od nekih tobože ‘rokerskijih’ i razuzdanijih suvremenika. Odjek koji su svim tim izazvali bio je zaglušujuć.
Neki su išli tako daleko da su, po preslušavanju ovoga albuma, prozvali Beatlese evolucijskim agentima poslanim od samog Boga da svojim zagonetnim moćima potpomognu daljnji razvoj ljudske vrste.
Tražile su se kriptične poruke i svojatala raznorazna objašnjenja i značenja kako pojedinih pjesama, tako i albuma u cijelosti. Nažalost, među takvima je bio i Charles Manson, koji je u albumu nalazio opravdanja svojim idejama da je potrebno krenuti u rat s ciljem pogubljenja svih imućnih (Helter Skelter bila je pritom glavna ‘žrtva’, zbog čega su je dva desetljeća kasnije U2 pretenciozno odlučili ‘ukrasti natrag’ na svom albumu Rattle and Hum). Album se tumačio i kao oproštaj s hipijevštinom, te kao kamen temeljac nekog novog vremena. Jedna od smješnijih epizoda u ‘razotkrivanju’ misterija Bijelog albuma bila je navodna skrivena indicija da je McCartney tada već bio mrtav i da ga je zamijenio dvojnik.
Bilo je, naravno, i negativnih osvrta, praktički neizbježnih za ovako razbarušeno djelo, pa je ‘The Beatles’ bio proglašen i beznadežno dosadnom kolekcijom mediokriteta. Pa da, uistinu možete ovih oko sat i po glazbe uzeti kao magičnu pobjedu muzičkog genija nad svim oblicima zadanosti i formi, a možete naprosto odmahnuti rukom i reći da je slušanje tuđih ekstravagancija i bulažnjenja gubitak vremena. Baš u ovom slučaju mogu najbolje dokazati moju davnu tvrdnju da mogu reći kakva je tko osoba po muzici koju voli. Bez podcjenjivanja ikoga, Bijeli album uistinu traži jako nizak nivo konzervativnosti u pogledima na muzičke forme, kao i visok stupanj slušateljskog i istraživačkog angažmana koji bi bez izuzetka doveo do čistog uživanja u nizu malih remek-djela poput ‘Happiness is a Warm Gun’, ‘Dear Prudence’, ‘While My Guitar Gently Weeps’, ‘I’m So Tired’, ‘Blackbird’, ‘I Will’ i da dalje ne nabrajamo favorite čiji zbroj teži brojci 30. I zaljubljenosti u neponovljivu kolekciju čiji sklad, kao nijedne dotad, a ni poslije, počiva na apsolutnom neskladu njenih sastavnica.
Čini mi se – ili se bar mogu nadati – da je i ova recenzija svojom rastresenošću uspjela popratiti temperament svoga subjekta. Jer, bilo je namjerno. [SoundGuardian]
Izdavač: Apple Records / Parlophone / Dancing Bear, 1968/2009.
Popis pjesama:
CD 1: Back in the U.S.S.R. / Dear Prudence / Glass Onion / Ob-La-Di, Ob-La-Da / Wild Honey Pie / The Continuing Story of Bungalow Bill / While My Guitar Gently Weeps / Happiness Is a Warm Gun / Martha My Dear / I’m So Tired / Blackbird / Piggies / Rocky Raccoon / Don’t Pass Me By / Why Don’t We Do It in the Road? / I Will / Julia
CD 2: Birthday / Yer Blues / Mother Nature’s Son / Everybody’s Got Something to Hide Except Me and My Monkey / Sexy Sadie / Helter Skelter / Long, Long, Long / Revolution 1 / Honey Pie / Savoy Truffle / Cry Baby Cry / Revolution 9 / Good Night
