- Reklama -

Stiže roba sa svih strana

Građani Vinkovaca među inim navadama i običajima poznati su i po tome da vole vršiti nabavku voća, povrća, suhomesnatih proizvoda, peradi, jaja  i drugih živežnih namirnica na tržnici. Tržnica ili pijaca u Vinkovcima utemeljena je  u vojnograničarskom periodu. Unatoč pojavi brojnih trgovačkih centara u kojima se uz raznu robu prodaje svježe voće i povrće Vinkovčani, posebice stariji i pripadnici srednje generacije radije kupuju na vinkovačkoj tržnici. Srijedom i subotom u prijepodnevnim satima ožive ulice oko Tržnice. Iz svih dijelova grada pristižu kupci obilaze, razgledaju, a za kupovinu se odlučuju kod poznatih prodavača. Svoje proizvode proizvedene na okućnici, vrtu ili njivi na tržnici prodavale su uglavnom žene iz okolnih sela, zatim nekoliko tzv. piljara i piljarica koji su se profesionalno bavili tim poslom. Zaprežnim kolima, zatim traktorima s prikolicama i ranim vlakovima pristizali su nekada prodavači i pripremali svoje tezge kako bi što spremnije dočekali kupce. Sa željezničkog kolodvora slijevala se rijeka ljudi koji su u velikom broju pristizali iz svih pravaca. Sa zapada stizala je roba iz Starih i Novih Mikanovaca, Vođinaca, Ivankova. Sa sjevera iz Markušice, Gaboša, Antina, Ostrova i Nuštra. Sa istoka dopremani su proizvodi iz Tovarnika, Ilače, Banovaca, Đeletovaca, Orolika, Slakovaca, Srijemskih Laza, Starih i Novih Jankovaca i Mirkovaca, a s juga iz Gradišta, Cerne, Rokovaca, Andrijaševaca, Privlake, Otoka i Komletinaca. Dok nije bilo automobila, kamiona i traktora potegnule bi naše Šolje i Šokice ranom zorom put Vinkovaca iz Prkovaca, Retkovaca, Tordinaca, Pačetina, Marinaca, Cerića pa i Nijemaca, lenijama i prašnjavim drumovima, ne bi li se kako zaradio koji dinar pa u Vinkovcima kupilo štogod za kućanstvo.

Željeznički vagoni u to doba, osim prve klase, nisu imali odjeljke već drvene klupe iznad kojih se nalazio prostor za odlaganje prtljage. I brojni učenici iz okolnih sela svakodnevno su putovali na nastavu tako da je za pijačnih dana vladala velika gužva u vagonima. Naše vrijedne bake i majke spremale su robu i nosile je u korpama napravljenim od vrbovog šiblja, pletenim torbama, cekerima ili maramama satkanim od čvršćeg končanog ili vunenog materijala čije bi kutove povezale i nosile kao svežanj. Uz graju i žamor ljudi i veselih đaka često bi se oglasila i perad koju su sa sobom nosili jer su se tada pilići, koke, pijetlovi, patke, guske i druga živina prodavali u živom stanju. Kada bi se ta ljudska bujica s kolodvora Starčevićevom ulicom uputila prema gradu istočnom stranom ulice nije se moglo kretati u pravcu kolodvora. Ta šarolika kolona u kojoj su se isticali gimnazijalci u plavim, ekonomisti i učenice medicinske škole u crnim kutama s bijelim čipkastim kragnama, protezala se od platoa na kolodvoru do današnje Gajeve ulice.

Po robi se selo prepoznaje

Iako se nije radilo o nekoj velikoj proizvodnji i prodaji, brojne su obitelji zahvaljujući tome popravljale svoj kućni budžet, a neki i školovali svoju djecu. Stari Jankovci bili su poznati po mljevenoj paprici, Ilača po lubenicama, Vođinci i Ivankovo po kupusu, Pačetin po svježem siru, Jarmina po jabukama i drugom voću, Đeletovci po rasadi za povrće, Stari Mikanovci po kulinu i suhomesnatim proizvodima. Iz srijemskih sela i Iloka dopremano je kvalitetno grožđe, a bilo je vina i rakije koji se nisu smjeli javno prodavati. Danas toga više nema. Asortimanom i cijenama gospodare nakupci. Malih proizvođača iz rubnih dijelova grada i obližnjih naselja sve je manje. Dio tržnice, posebno nekadašnji buvljak je uređen, no potrebno je  još puno toga učiniti. Valjalo bi je modernizirati i natkriti kao u drugim gradovima. Dolazak na tržnicu ima i jednu posebnu vrijednost. To je mjesto kojega ljudi posjećuju i zbog toga što se tu susreću s prijateljima i poznanicima. Onima koji je posjećuju desetljećima to je kultno mjesto za koje se vinkovačke dame u najboljim godinama posebno pripremaju i uređuju. Kućanicama i umirovljenicama to je neka vrsta izlaska i razbijanja svakodnevne monotonije. Kupovina obično završava odlaskom na kavu ili kolače s prijateljicama. Muškoj populaciji, posebno samcima čija su se djeca razlila diljem domovine i po svijetu to je prilika za druženje i razmjenu novosti.

Polovica gradskog središta tržnica

Za vrijeme Vojne granice, na prostoru današnjeg gradskog parka nalazio se prostrani neizgrađeni prostor tzv. paradierplatz. Na tom prostoru nije vršena samo smotra graničara, nego su se tu održavali tjedni, mjesečni, godišnji i drugi sajmovi. To je bila prva lokacija vinkovačke tržnice.

Nakon toga tu je zasađen park. Bio je ograđen je ogradom od letvica. Tu se više nisu mogli održavati svi sajmovi, pa su stočni i veliki sajmovi preneseni na prostor vašarišta. U gradskom parku su se i nadalje održavali samo tjedni sajmovi na pijačne dane. Između drvoreda bile su postavljene tržne klupe.

Kada je 1905. godine prostor u parku potpuno uređen, tržnica je premještena na prometnicu između parka i zgrada istočnog dijela ulice i tu se zadržala četiri i pol desetljeća. Do 1925./26. g. održavala se nedjeljom, a kasnije srijedom i subotom. Ispred Gimnazije uz istočnu stranu parka trgovalo se sitnom robom. Od početka Jelačićeve do Barice poljoprivrednim proizvodima. Od središta do današnje Galerije živežnim namirnicama. U Gundulićevoj, nekada Relkovićevoj ulici trgovalo se grožđem i vinom. Sijeno se prodavalo uz cestu kraj parka Lenije, nekada Banovoj ulici. Tako je tržnica bila pola gradskog središta.

Kako se u godinama poslije II. svjetskog rata povećao promet održavanje tržnice na tom mjestu nije bilo moguće. Tržnica se zato jedno vrijeme nalazila u ulici Moše Pijade, danas Jelačićevoj ulici na prostoru od Grossovog željezara do pravoslavnog križa.

Odatle je tržnica početkom pedesetih godina premještena na prostor pokraj Bosuta, danas Trg dr. Franje Tuđmana kod nekadašnje baždarnice i vatrogasnog tornja. Tržnica nije bila estetski, sanitarno i higijenski uređena, a prodavači i kupci nisu se pridržavali propisa o tržnom redu. Na južnoj strani tržnice nije bilo dovoljno klupa, prodavači starih stvari robu su postavljali pred klupe zakrčujući prolaz, a oni koristili klupe za sjedenje. Kroz redove i između klupa kretali su se biciklisti, gurala se kolica, a sam prolaz kroz tržnicu bio je opterećen dovozom živežnih namirnica. Prolazi između redova bili su zakrčeni pa su kupci morali preskakati izloženu robu i živad i odlaziti do kraja reda kako bi mogli ući u drugi red. Jedan dio tržnice bio je betoniran i uređena cesta, a dio bliži Bosutu nije, tako da je ljeti bio pun prašine, a u jesen i zimu blata. Govorilo se o natkrivanju tržnice kako bi se roba štitila od kiše, a ljeti sunca, no to se nije ostvarilo. Unatoč svemu bio je to dobro posjećen prostor gdje su građani zadovoljavali svoje potrebe uz napomenu da se takvi proizvodi nisu prodavali u tadašnjim trgovinama.

Kako se tržnica nalazila u srcu grada, gdje i većina tadašnjih trgovina, snaše iz sela lako su mogle obići tada poznate trgovine poput Staklane, Delikatese, Šmituca ili Šlomovićevog Robnog magazina, kasnije stare NAME, Varteksa i druge kako bi kupile tkanine, vunu, konac, odjeću, špeceraj i druge potrepštine. Vješte Šlomovićeve kalfe i šegrti sačekivali su ih pred izlozima te nudili prodaju robe i na veresiju.

Sa zapadne strane ceste uz Bosut nalazila se poznata birtija Šokadija, gdje je muški rod uz čašicu i tamburu liječio dušu i trošio ostvarenu zaradu. Tako je to bilo onda.

I  danas je slično, kad supruge i kćeri krenu u obilazak trgovina u velikim trgovačkim centrima, što bi muški rod da nema kafića. Vremena je napretek, stigneš pročitati čak Rat i mir, a ne samo dnevni tisak.

Izgradnja nove tržnice

Urbanističkim planom dio prostora tržnice bio je predviđen za izgradnju nove zgrade SUP – a, pa je iz tih razloga bilo je potrebno pronaći novi prostor za tržnicu.

Na jednom manjem prostoru u ulici JNA, danas Duga ulica, na mjestu gdje se nekada nalazila gostionica Zlatno burence, a gdje je kasnije izgrađena velebna robna kuća bila je postavljena dnevna tržnica tzv. Mala pijaca koja je funkcionirala od 1965. do 1976. godine.

Tržnica kraj Bosuta funkcionirala je do 1959. godine kada je djelomično preseljena na današnju lokaciju. Nakon probijanja i spajanja nastavka Zagrebačke s Lenjinovom ulicom, danas Zvonimirova, 1958. g. komunalno poduzeće Čistoća započelo je s izgradnjom nove tržnice.

Tek 1961.g. dovršeno je betoniranje prostranog platoa nove tržnice u Vinkovcima čija površina iznosila 1.620 m² i radovi na uređenju pomoćnog platoa u površini od 1.800 m², koji je također služio kao prodajni prostor.

30. travnja održan je miting povodom 1. maja u Zagrebačkoj ulici, kada je otvorena nova tržnica te skladište voća i povrća s hladnjačom trgovačkog poduzeća Opskrba Vinkovci.

Prostor se uređivao, postavljene su betonske klupe, jedan dio je natkriven, postavljeno je nekoliko vitrina za držanje mliječnih i drugih lako kvarljivih prehrambenih proizvoda, oko tržnice izgrađeni su manji kiosci namijenjeni za prodaju kruha, mesa i sličnih proizvoda i kafići. Bio je to veliki napredak i odnosu na stanje tržnice kraj Bosuta, no sve ima svoj vijek trajanja, a ako se u njega ne ulaže i propadanja. Vrijeme je da se opet u tom smislu nešto učini i poboljšaju uvjeti prodaje na tržnici.

Sredinom sedamdesetih i osamdesetih na rubnim dijelovima tržnice na tzv. buvljacima odvijala se prodaja stare, ali i švercane robe. Jedno vrijeme glavni prodavači takve vrste robe bili su naši dragi gosti iz Poljske od kojih ste za jednu črljenu ( tadašnju novčanicu od stotinu dinara) mogli kupiti raznorazne aparate i drugu robu upitne kvalitete.

Prije toga cvjetala je trgovina robom švercanom iz Trsta, a kasnije iz Turske.

Na tržnici desetljećima svoje proizvode prodavali su i lokalni obrtnici: obućari, krojači, kožarci, štrikeri ( pletači), limari, medičari i drugi. Ima toga malo i danas.
Tako su od tržnice desetljećima živjeli i preživljavali razni društveni slojevi stanovništva našega grada i okolnih naselja koja su mu gravitirala.