Zastor je spušten

0
633

Iz samoga naslova dade se zaključiti da smo došli do kraja priče o vinkovačkim kinematografima.
Sredinom i krajem osamdesetih repertoar kinematografa nije više bio tako kvalitetan kao ranije posebice u ljetnim mjesecima kada su zbog godišnjih odmora posjete bile slabije. Isto kinematografske kuće zbog nedostatka deviza neophodnih za uvoz filmova, nisu mogle dolaziti do kvalitetnih filmova. Dosta se filmova repriziralo kao što to danas čine televizijske kuće.
Ljubitelji filma i stalni posjetitelji imali su puno strpljenja. Filmovi poput Okrutni Kaligula toliko su iritirali da je najčešća reakcija publike na neke scene, bila izlaženje iz dvorane. Strpljenje dijela publike koji može izdržati ovakvu predstavu bilo je testirano još jednim tzv. povijesnim spektaklom, filmom Herkulov bijes koji je imao malo veze s poviješću, a još manje je bio spektakl. Na repertoaru je bilo nekoliko verzija Bruce Leeya i drugih tzv. akcijskih filmova trivijalnog sadržaja kojeg se rijetko i nakon nekoliko dana sjeća.
Plakati kojima su najavljivani ti filmovi izgledali su atraktivno. U eri stabilizacije za dobar film trebalo je izdvojiti i dosta sredstava i to deviznih pa su se nabavljači često ponašali u stilu bolje išta nego ništa — jedino se tako može objasniti kako su neki od ovako nekvalitetnih filmova mogli uopće biti otkupljeni.
Da je publika ipak strpljiva i da se solidarizirala s kinematografima pokazuje još uvijek solidna posjeta vinkovačkim kinima. Razlog za to je bio nedostatak drugih kulturno-zabavnih sadržaja u gradu, a ne kvaliteta spomenutih filmova. O tome da se putem filma formira filmska kultura koja ima utjecaja na opći kulturni nivo publike nitko nije ni ne razmišljao. Takve teme su izgleda bile predodređene za razne filmske festivale, simpozije i okrugle stolove o filmu.
Uz sve to mijenjao se izgled, ambijent, pa i namjena kinematografa. Narodno kino je još 1989. godine preuređeno u Videoklub, a u holu je radio caffe-bar. 1990. godine izvršene su promjene i u Kinu Crvena zvijezda. Preuređen je hol u kojemu je smješten manji ugostiteljski objekt.

Kino-dvorana je ostala nepromijenjena, samo što se do nje moralo morati provlačiti kroz uski hodnik uz prezidani hol. Zašto su se predvorja vinkovačkih kino dvorana pretvarala u ugostiteljske objekte ? Djelatnici vinkovačkih kina su bili priseljeni na ovakve poteze, jer zbog evidentnog pada broja gledalaca filmskih projekcija i nedostatka novca nisu mogli egzistirati. Do pada interesa za filmske predstave je došlo kako zbog lošeg izbora i kvalitete prikazivanih filmova, tako i zbog kupovine kućnih video-rekordera i pojave klubova u kojima su se mogli naći kvalitetni i aktualni filmovi, unatoč tome što je pravi filmski užitak moglo pružiti samo veliko kinematografsko platno.
Za vrijeme Domovinskog rata prilikom topničkih napada zgrada u kojoj se nalazila Gradska knjižnica i čitaonica i Kino Crvena zvijezda je zapaljena i devastirana kao i zgrada Narodnoga kina. Tako su Vinkovci ostali bez jedne desetljetne tradicije i kino dvorana u kojima u se održavale razne manifestacije i priredbe.
Nakon prestanka od ratne opasnosti gospodin Mario Voda otvorio je u jedinoj zgradi gdje se , to moglo izvoditi, Gradskom kazalištu, kino s nazivom La Cinema, jer još uvijek je bilo ljubitelja filma koji su filmove željeli gledati u kinu. Gospodin Voda obnovio je kazališnu zgradu koji je od Grada dobio u zakup i prikazivao dva filmska ostvarenja tjedno. Repertoar je bio aktualan, gospodin Voda se trudio da Vinkovčani u najkraćem roku mogu pogledati i mega hitove. Uz velike teškoće kino La Cinema je 2003. godine nakon deset godina prestalo s radom. U tih nekoliko godina bilo je mnogo neusklađenosti oko rada kina i Kazališta koje su se još više povećale od kako je s radom počelo Gradsko kazalište Joze Ivakića, a veliki su se problemi oko usklađenosti pojavljivali svake godine u vrijeme Festivala glumca. Izostalo je i razumijevanje gradskih vlasti.
Treba također spomenuti kako ni Vinkovčani nisu bili vjerni posjetitelji kino predstava pa su se predstave često morale odgađati, jer je karte kupilo manje od deset gledatelja koliko je potrebno da bi se film prikazao. Prije utemeljenja kina La Cinema bilo je onih koji su prosvjedovali i bili nezadovoljni da u gradu s preko 30 000 stanovnika nema kina. Kada je proradilo vrlo je mali broj naših sugrađana je dolazio gledati filmove, pa čak i neke svjetske megahitove. Tomu je vjerojatno razlog da su mnogi te filmove već pogledali kod kuće na svojim video ili DVD uređajima. Posljednja predstava odigrana je 2003, g, za božićne blagdane kada su brojni vinkovački mališani mogli uživati u dječjem svjetskom hitu U potrazi za Nemom.
Slično je i danas mnogi prosvjeduju i iskazuju nezadovoljstvo zašto u Vinkovcima nema kina, a pitanje je treba li ili ne. Ove godine je u okviru Filmskog festivala bilo prikazano nekoliko filmova među njima i Osmi povjerenik koji je postigao zapažene uspjehe i gledanost, a vjerojatno će dobiti i nominaciju za Oskara. U dvorani je uz žiri ( 20 osoba) koji je ocjenjivao filmove i dvadesetak pozvanih bilo sve skupa oko 50 posjetitelja. Zar je moguće da od tolikog broja nezadovoljnika koji vape za kinom u Vinkovcima da dvorana nije bila puna. S druge strane vođenje takve institucije je skupo, pa se postavlja tko će ga pokrenuti uz tako malu posjećenost i isplativost.
Isto tako u gradskoj upravi se razmišljalo o izgradnji Hrvatskog doma u čijem bi se sastavu nalazila i kino dvorana, no od toga za sada nema ni govora.
Što se pak tiče okolnih gradova, poput Vukovara, broj posjetitelja je upitan pa se postavlja pitanje isplativosti i njegovog opstanka.
Nama starijima ostaje tek nostalgično sjećanje na vinkovačka kina kao mjesta zabave i razonod i filmske klasike kojih se sjećamo i nakon pola stoljeća.