Zbogom narode, Čaruga putuje !

0
160

Vjerujem kako vas naslov iznenađuje te da se pitate kakve veze imaju moje najavljene priče o vinkovačkim ulicama s Čarugom !? E bogami imaju i to itekakve. Najavio sam kako ću u vinkovačkim Vijestima iz povijesti, oliti, vinkovačkim pričama pisati u narednim nastavcima i o poznatim osobama bez obzira na to jesu li bile pozitivne ili negativne, a da im je sudbina na neki način vezana uz Vinkovce. Jovo Stanisavljević Čaruga, slavonski Robin Hood, junak siromašnih kako ga je doživljavao tadašnji puk, ili razbojnik, razmetljivac, pljačkaš, dezerter ili ubojica  koji je činio nedjela za koja ga je osudila tadašnja vlast na smrt vješanjem, jedno  vrijeme pod drugim imenom Nikola Drezgić, je doista boravio u Vinkovcima, šetao vinkovačkim ulicama, imao lijepo uređen stan, ali i bančio po vinkovačkim bircuzima u društvu vinkovačkih uglednika, žandara i lijepih, ali uglavnom žena lakoga morala. U Vinkovcima i okolnim selima imao je dosta jataka koji su ga štitili tako da je izbjegao  brojnim potjerama i uhićenjima.

Njegov lik u filmu Rajka Grlića fantastično je odigrao nedavno preminuli glumac Ivo Gregurević, čija je glumačka karijera, školovanje i kasniji život vezan za Vinkovce u kojima ima brojne obožavatelje i prijatelje. Odigrao je Ivo, 90 i više raznih uloga u kazalištu, na televiziji i na filmu, no uloga Čaruge lansirala ga je u svijet glumačkih velikana. Koliko ju je dobro odigrao svjedoči i podatak da su ga kolege glumci i puk nazivali Čaruga.

Ivi u čast napisao sam ovaj zapis i promijenio redoslijed u objavljivanju sadržaja Vijesti iz povijesti, kako bih stare vijesti povezao s aktualnim događanjima, uz napomenu kako nije bilo lako biti Čaruga, niti onda kada je Grlić birao glumca za naslovnu ulogu, a niti onda kada je pravi Čaruga bio popularan, kada se o njemu naveliko raspredalo i pisalo. Kako je onda bilo svjedoči i priča o našem Vinkovčaninu Lovri (izmišljeni lik) objavljena u vinkovačkom časopisu Cibalis br. 5 od 1. ožujka 1924. godine. Pročitajte i zabavite se.

„ ……Pred par dana je putovao u Zagreb Vinkovčanin g. Lovra Lovrić. U vagonu se razvio medu putnicima uobičajeni razgovor. Zapitali su Lovru, otkuda putuje. „ Iz Vinkovaca “, veli gosp. Lovra i mirno jede svoj kuljen. „ Iz Vinkovaca ? Vi ste baš Vinkovčanin ? ” „ Jesam,“ ponosno će Lovra i zalijeva kuljen obilno vincem. „A molim vas, jeste li vi poznavali Čarugu ? ” navališe svi na g. Lovru. Gosp. Lovra opazivši, da je svratio na sebe pozornost cijelog vagona, malo iz hvalisavosti, a malo iz zaguljivanja (naravno da je bio malko nadžorkan) odvrati: „ Kako ne. Sjedili smo mi bog te pita koliko puta, skupa u kavani. I lumpovali smo s mnogom odličnom gospodom.“ „Ta idite, molim vas ! ” zgranuše se svi putnici i navališe sa silom novih pitanja: „ Kakav je Čaruga?  Je li društven ? Pjeva li lijepo?  itd. A g. Lovra je na sva ta pitanja odgovarao zaguljujući cijeli vagon, pa je upao u strahovite laži sveđ guckajući svoje vino, a društvo je, željno senzacija, tê laži gutalo, jer su ljudi naučni vjerovati i gorjim novinskim lažima. „Je li istina, da je Čaruga jako volio Vinkovčane i Vinkovčani njega?“ pita jedan. „ O, jako. Dapače sam čuo, da će se sada u Gradskom vijeću raspraviti prijedlog, da se Vinkovci sada nazovu „Čaruganci“ ili barem koja ulica. „Neki lokali već nose njegovo ime“, laže g. Lovra uživajući, kako zaguljuje toliko ljudi.

„Ta šta vi ne kažete” , čude se svi. „ A molim vas, je li istina, da je Prpić „mali“ pobjegao o Italiju?” pita jedan.                                                                                                  „Jest“, odgovara Lovra sjećajuć se nešto iz novina.  „ A gdje, je sad drugi Prpić?” pita netko. Gosp. Lovra se zamisli, pa uz pomoć vina bubne: „ Pa u Vinkovcima.”  „Ta nemojte ! “ Onaj „veliki ? ” čude se. „ Pa dosta je velik “ domišljava se Lovra. „ Pa šta ga ne uapse ? ” „ Pa zašto bi ga uapsili, nikom ništa ne radi, mimo i pošteno živi. „Hm”, ne razumiju neki.

„ A šta vi mislite, hoće li Čaruga pobjeći ? ” znatiželjno će jedan čovo trgovačkog nosa.

„ Čaruga pobjeći ? “, viče Lovra prazneći oku. „Ta on je već pobjegao ! ”

Ljudi se pogledaše i zanijemiše od straha. „ Eto ja sam ga vidio na stanici Andrijevci “, laže Lovra u beskonačnost. „ Pa šta ga ne prijavite, dobili bi nagradu ? “ „ A što ću ga prijaviti, i onako ga ne bi mogli opet uhvatiti. Ko zna ne sjedi li on sad među nama, pa se smije. Uostalom on je sirotinji uvijek dobro činio” . . .

Uto stade vlak u Zagrebu; a svi pojuriše iz vagona, a prvi onaj čovo trgovačkog nosa.

Lovra se je zadnji spremio i počeo inžiljiriti Zrinjevcem.

Najednoć eto redar, pa s našim Lovrom na redarstvo, a za njima onaj čovo. Lovra se puntao, al badava.

Nakon nekog čekanja pozovu ga pred redarstvenog činovnika. Zatražiše od njeg, da se legitimira, a on pokaže pristojnu legitimaciju, koju je činovnik sumnjivo gledao, kao misleći: Oni su Čarugi izdali obrtnicu. pa su mogli i ovo. Donesoše slike Čarugine i njegovih ortaka, pa sve gledaju sad u slike, sad u Lovru. Napokon mu rekoše, da ga je ovaj čovo prijavio, da je on Čaruga, koji je baš pobjegao iz zatvora. „ Pa vidite, da nemam pokimporte, nego bradicu “ veli Lovra. „ E, to ste vi mogli obrijati, a brada …..“  i stadoše Lovru vuckati za bradicu, da vide je li kriva. A kako vi tvrdite, da je Čarugin ortak Prpić „veliki“ u Vinkovcima neuapšen ?“ „ O molim, ja nisam rekao „ Čarugin ortak“, a jedan gosp. Prpić i dosta velik postoji u Vinkovcima, državni činovnik“, izmotava se Lovra.  Pogledaše u knjige. Zbilja. Već je Lovri ishlapilo sve vino kroz znojnice kad kasno u noć dođe odgovor iz Osijeka na telefonski upit redarstva, da li je  Čaruga zbilja pobjegao, da naime Čaruga mirno spava u svojoj ćeliji. Sad se svi nasmijaše i pustiše Lovru. Gosp. Lovra se zaputi sav znojan od birtije do birtije i nađe u jednoj svoje lancmane, pa se na račun te Lovrine pustolovine lancmanski natoljaše………

Zbog mlađih čitatelja koji nemaju nekakvih saznanja o Čarugi, evo i nekoliko osnovnih podataka o njemu. Jovan Stanisavljević Čaruga, slavonski razbojnik i pripadnik zelenoga kadra u ovim krajevima  rođen je 1897. u Slavonskim Barama kraj Orahovice. Sin je jedinac oca Prokopija  i majke Ike rođ. Smiljanić. Njegova obitelj, koju su nazivali Čaruga, dugi niz godina bavila se svinjogojstvom. Obiteljsko gospodarstvo obitelji je bilo jedno od najbogatijih u tadašnjoj Virovitičkoj županiji u Austro-Ugarskoj. Nakon smrti majke 1907. g. otac se nakon četiri tjedna ponovno oženio. S maćehom se nije slagao te je želio polagati zanat. U obitelji je radio najteže poslove pa je otac odlučio da prekine školovanje. Unatoč tome, otišao je u Osijek položio zanat i ubrzo se vratio kući. Sa osamnaest godina je otišao u rat. Nakon tri mjeseca odlučio je pobjeći iz austro-ugarske vojske. Krivotvorio je svoje isprave predstavivši se kao natporučnik Fet koji po odobrenju satnika Horvata ide na liječenje i odmor.

U Slavonske Bare vratio se početkom 1916. g. Iste je godine počinio prvo ubojstvo: ubio je udvarača svoje djevojke Katike. Tri godine kasnije još je ubio i seoskog načelnika Stanka Bošnjaka zato jer je on znao tko je ubio Katikina udvarača. Zbog svojih zlodjela osuđen je na četiri godine zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Nije tretiran kao ubojica, već kao obični kriminalac pa je tako iskoristio priliku za bijeg u prosincu 1919. godine. Upravitelj zatvora raspisao je tjeralicu za Čarugom u iznosu od pet tisuća dinara. Budući da tada nije mogao naći utočište u selu, vješto se skrivao po slavonskim šumama i Papuku. Uskoro se pridružio u pljačkašku družinu „Kolo gorskih tića“ koje je vodio Božo Matijević, zvani Crveni Božo. Nakon zagonetne Matijevićeve smrti preuzeo je vodstvo Kola pljačkajući isključivo bogatije stanovništvo.  Najkobnija Čarugina pogreška bila je kada je 14. listopada 1923. u Ivankovu kod Vinkovaca napao posjed grofa Eltza. Pokušali su ukrasti novac, no grofov kočijaš uspio je pozvati žandare. Izbio je veliki oružani sukob, a Čaruga i njegovi drugovi pobjegli su bez plijena. Od tada je Čaruga ucijenjen na sto dvadeset tisuća dinara, živ ili mrtav. Ovako velika ucjena bila je poticaj za izdaju pa se stoga u jesen 1923. Čaruga lažno prijavio u vinkovačkom poglavarstvu kao vojni liferant, Nikola Drezgić.

Od priključenja u Kolo, Čaruga je bio poznata ličnost među siromašnim seljacima. Oni su ga cijenili jer im je često davao novac, hranu, a ponekad odjeću i obuću koju je ukrao. Često su ga nazivali slavonskim Robinom Hoodom i gorskim tićem. Seljaštvo je Čarugu i njegovu družinu često hvalilo zbog pohoda na bogata gospodarstva i obitelji. Smatrali su da će tako Čaruga vratiti sve što su oni seljacima uzeli. Među seljake dolazio je uvijek elegantno obučen. Osobito je bio popularan u seljaštvu srpske nacionalnosti do tih granica da su mu spjevali i uglazbili pjesme pa čak i pričali legende o njemu. Iako nitko nije znao pravi identitet otmjenoga slavonskog Robina Hooda, o njemu su rado pričali i prenosili priče s naraštaja na naraštaj. Desetljećima gotovo da nije bilo slavonskoga sela u kojem neki od malo slobodnijih i goropadnijih mladića nisu dobivali nadimak Čaruga.

Bio je osobito bio omiljen među ženama. Do 1923. promijenio je dvadesetak djevojaka. Svakoj je davao dragocjen nakit i odjeću, a nerijetko i novac. S nekim se djevojkama zaručio pa je na ruci uvijek imao jedan zaručnički prsten, mada je u isto vrijeme bio s više njih u zaručničkoj vezi. Nakon pljačke u Tompojevcima, Čaruga se povukao u svoj otmjen stan u Vinkovcima.

U Retkovcima imao je djevojku M. S. kojoj se bojao otići kako ga ne bi uhitili, pa joj je pisao pisma. U tom selu postojale su dvije M. S., starija i mlađa – tadašnja Čarugina djevojka. Čarugino pismo zabunom je otišlo starijoj M. S. kojega ga je ona predala lokalnoj žandarmeriji. U pismu Čaruga je pitao Mandu je li izgorio štagalj do kraja kojega je njegova družina zapalila. Tako su žandari shvatili da se radi o Nikoli Drezgiću (zapravo Čarugi), razbojniku koji je zapalio štagalj i izvršio pljačku u Tompojevcima.

Narednik Balatinac i desetnik Milović pronašli su Čarugu 23. prosinca 1923. g. i uhitili ga. Suđeno mu je do lipnja 1924. U veljači 1925. je izvršena osuda kada je i obješen u Osijeku.

Optužnicu je sastavio zamjenik državnoga odvjetnika dr. Schubert. Čaruga je optužen za dva grabežna i potajna umorstva, četiri grabežna umorstva, petnaest razbojstava, jedno silovanje i jedno lažno predstavljanje. Osim njega, osuđeno je još sedam članova Kola gorskih tića dok ih je petero oslobođeno kazne. Čaruga je tada bio jedna od najpopularnijih osoba u Kraljevstvu Slovenaca, Hrvata i Srba.

U dvorištu Kraljevskoga sudbenog stola u Osijeku 27. veljače 1925. izvršena je osuda nad Jovanom Stanisavljevićem Čarugom. On je u dvorište ušao s dva žandara i svećenikom poslije pogubljenja Pavla Prpića Velikog. Kada ga je općinski činovnik prozvao, Čaruga je nadodao: „Ja sam Jovan Stanisavljević Čaruga. Moj naklon, gospodine krvniče. Zbogom narode, Čaruga putuje!“

Čaruga je osobitu popularnost dobio filmom Rajka Grlića. U njemu je prikazan kao u očima naroda: junak doveden do posebnoga kulta ličnosti i zavodnik. U filmu gotovo da i nije prikazana Čarugina prava pljačkaška, razbojnička i ubilačka istina. U remek djelu Rajka Grlića prema noveli Ivana Kušana i glazbi Gorana Bregovića., Čaruga iz 1991. sa izvrsnom glumačkom ekipom ( Ena Begović, Petar Božović, Dejan Aćimović, Filip Šovagović, Branislav Lečić i drugi), Gregurević je igrao Čarugu. Film opisuje istinite događaje iz Čarugina života, a Ivo je tako uvjerljivo dočarao lik razbojnika da su ga godinama kasnije zvali Čaruga. Čaruga je definitivno uloga njegovog života premda je nakon nje je odigrao više od 60 filmskih uloga. Iako se Gregurević u Jugoslaviji proslavio glumeći Netijaka Špiri Guberini, priprostog vlaškog momka koji životnu šansu vidi u tome da u Splitu postane škovacin, uloga u Grlićevu Čarugi učvrstila je njegov status glumačke legende – opakog, hrabrog momka koji pljačka bogate, daje siromašnima, a ne prašta ljepoticama. Eto zato sam u slavu i sjećanje na Ivu Grgurevića miljenika ne samo vinkovačke, već i hrvatske i jugoslavenske kazališne i filmske publike napravio ovaj zapis.