Srpanjski dani prije 35 godina bili su kaotični za Vinkovčane. Tog 19. srpnja u jutarnjim satima grad je prvi put granatiran iz smjera Mirkovaca. Na terenu je bio i naš novinar Žarko Kljajić koji je zapisao svoja zapažanja u posebnom novinskom okviru Vinkovačkog lista izdanog 26. srpnja 1991. godine.
„Petak, 19. srpnja, toplo i sunčano jutro. Odlazeći na posao nisam ni sanjao što će se uskoro dogoditi mojim Vinkovcima”, stoji u uvodu. Granatiranje je započelo u 8:15 kada su teroristi od mirkovačke strane bacili pet minobacačkih granata. „Nakon napada odlazim s fotoreporterom na više mjesta gdje su pale te ubilačke granate. Slikamo mjesta i razgovaramo s ljudima koji ne mogu vjerovati što im se događa. Srećom, u ovom napadu nije bilo poginulih”, piše Kljajić.
Naša ekipa uputila se u Ulicu bana Josipa Jelačića s ciljem da razgovaraju s građanima koji već tri mjeseca, kako piše Kljajić, žive nenormalnim životom. „Iza pročelja jedne kuće srećemo gardistu i nekoliko žena koji nam uzbuđeno govore o nemogućem životu u ovom dijelu grada. Pokazuju nam kuće koje su, gotovo svaka, oštećena od metaka raznog oružja mirkovačkih terorista. Svi su ogorčeni, uznemireni, ali i krajnje odlučni da se definitivno jednom za svagda obračunaju sa svojim donedavnim susjedima iz Mirkovaca čija maltretiranja ne prestaju”, iznosi.
Dok je ekipa u kući jednog gardiste pokušala poslati telefonski izvještaj, napad je ponovno počeo. “Teroristi su ponovno žestoko zapucali. Naš domaćin i nekoliko gardista uzimaju oružje, izlijeću iz kuće, zauzimaju položaje i i uzvraćaju vatrom. U prolazu nam govore da pozivaju općinske vlasti, ali i sve građane Vinkovaca da im se pridruže u obrani našega grada, ali i cijele Hrvatske. Jedan rezervista nas krajnje oprezno, trčeći između drveća odvodi do automobila. Iznad nas su i dalje fijukali meci. Odlazimo u pravcu Silosa, ali na samom ulazu kod krčme “Livanjanka” zaustavljaju nas velike eksplozije. Ponovno je uslijedio minobacački napad na Vinkovce”, nastavlja svoj izvještaj naš novinar koji se s fotoreporterom skrio u obližnji podrum zajedno s civilima. “U podrum utrčava jedna majka s dvoje male djece koja plaču i ne znaju što im se događa. Žena nam govori da je u neposrednoj blizini njene kuće pala jedna granata, ali ne zna je li netko povrijeđen ili poginuo”, piše.
Na kraju Kljajić se pita: „Što nam se to događa? Strava rata je vinkovačka svakodnevica.”
Nakon katastrofalnog granatiranja Vinkovaca toga dana i više od sto minobacačkih projektila pogodilo je središte grada, stambene četvrti dogodio se zločin za koji još nitko nije odgovarao.
Kako stoji zapisano u arhivi Vinkovačkog lista, grad se našao pod direktnim udarom agresije s brojnim žrtvama, kako civilima, tako i pripadnicima obrambenih snaga. Samo tri dana kasnije uslijedila je prava tragedija – krvava zasjeda u Mirkovcima. 22. srpnja 1991. godine, 80 hrvatskih branitelja iz Vinkovaca, Županje i okolnih mjesta krenulo je u akciju deblokade prometnice Vinkovci – Tovarnik koja je bila pod nadzorom srpskih paravojnih postrojbi i JNA. Akcija je trebala osigurati komunikaciju i zaustaviti svakodnevne napade na Vinkovce, no nakon što su branitelji ušli u Mirkovce, upali su u unaprijed pripremljenu zasjedu.
Srpske snage i JNA najprije su ih pustile u prostor sela, a zatim im zapriječile povratak i otvorile paljbu. U krvavom sukobu poginulo je 13 hrvatskih branitelja, a više od 40 ih je ranjeno. Mnogi su teško stradali, a neki su zarobljeni. Ovaj događaj ostao je upamćen jedna od najvećih tragedija vinkovačkog i županjskog kraja u Domovinskom ratu. Imena 13 poginulih uklesana su na spomen-obilježju podignutom na Privlačkom putu, mjestu gdje se svake godine obilježava godišnjica njihove pogibije. Žrtva tih mladića, pripadnika Zbora narodne garde ostaje trajni podsjetnik na cijenu slobode i početke velikosrpske agresije na istočnu Slavoniju.
“Petak, 19. srpnja, i ponedjeljak, 22. srpnja, kada su Vinkovci doživjeli napad minobacačima, u čiju se upotrebu malo vjerovalo i otklanjala svaka pomisao da je i to moguće, Vinkovčani će dugo pamtiti, a naročito oni koji su ostali bez svojih najmilijih. Ostali su tragovi na ulicama, izrešetanim zgradama i automobilima, razbijenim izlozima, ali i u srcima ljudi ovoga grada, njihovoj širokoj slavonskoj duši, ljudi kojima je stalo do mirnog života i kojima nije i ne može biti svejedno što se događa na ovim našim prostorima”, piše novinarka Milka Vida.
Arhiva Vinkovačkog lista stoji na raspolaganju svim čitateljima na poveznici.
