Zanesenjak, zaljubljenik u fotografiju i prirodu, opisuje se naš Novoselac Tomislav Jonjić s fotoaparatom na gotovo svim kulturnim događajima u gradu.
Oko vrata vječno mu visi fotoaparat, a osmijeh gotovo nikad ne silazi s lica. Kada zatreba, naočale uskaču u pomoć jer treba dobro vidjeti da bi kadar bio baš onakav kakav je zamislio.
„Oduvijek sam imao želju fotografirati. Već u osnovnoj školi sam se time malo bavio, ali život je odveo na drugu stranu. Obitelj, posao – to je bilo na prvom mjestu“, kaže čika Tomo koji je svoj radni vijek proveo u vinkovačkoj Spačvi. Dio prstiju koji mu nedostaje danas je podsjetnik na ta vremena, no to ga nije spriječilo da u mirovini ponovno probudi onu davnu dječačku želju za fotografijom.
Bez formalnog školovanja, samouki je majstor koji znanje gradi korak po korak, uglavnom uz pomoć YouTubea. Njegov vjerni Canon 6D već je zabilježio više od pola milijuna fotografija. Nije rijetkost da se kući vrati s nekoliko stotina snimljenih trenutaka, a sve pažljivo pohranjuje na tvrde diskove. „Nemam nijednu bačenu fotografiju“, s ponosom ističe.
Engleski mu nije jača strana, iako je više puta posjećivao obitelj u SAD-u, pa ga u radu s programima zna uhvatiti muka, ali se ne da. „Znao sam se pet puta vraćati da shvatim nešto. A kad naiđe ozbiljniji problem s fotoaparatom, nema sna. Nekad mi se rješenje vrti po glavi dok ležim, pa ustanem i pokušam. Nekad upali, nekad ne“, nasmijano će.
Fotografska oprema zna biti skupa, a pad objektiva se nekad dogodi, no zahvaljujući pouzdanom majstoru sve se da popraviti. „Skup sport“, kratko rezimira.
Dok većina navečer gleda televiziju, Tomo sjedi za svojim laptopom, pretražuje i razvrstava fotografije. Veliki je broj onih koji mu se javljaju sa željom da pronađu baš tu jednu, onu njihovu. Posebno je ponosan na svoju arhivu folklornih manifestacija. Desetljeće fotografija iz Vinkovaca i okolice stalo je u stotine tisuća klikova.
A koja mu je najdraža? „Vinkovačke jeseni“, bez oklijevanja odgovara. „Volim i Đakovačke vezove, to mi je isto jako zanimljivo. Nošnje, ljudi, sve to ima svoju čar“, dodaje.
Prati i sport, odnosno rukometaše Spačve, nogometaše Dilja i Cibalije. O svemu razmjenjuje dojmove rame uz rame sa sportskim novinarima. Događanja ne propušta, a Facebook mu je glavni izvor informacija.
Jedno od omiljenih mjesta mu je drveni sopotski most uz Bosut pa nije rijetkost zateći ga tamo. „Volim ovdje doći biciklom, provedem sat, dva pa kroz polje kući. Sretnem čaplju, liju i dok se snađem s aparatom, često već pobjegnu. Most je u lošem stanju, ali popravit će se to. Bit će boljih dana“, optimistično kaže.
Upravo u toj njegovoj potrebi da uhvati trenutak, jedan pogled, osmijeh, pokret krije se čar njegovog rada. U jednoj slici zna se zalediti čitava priča. Onaj detalj na nošnji, šešir koji stoji baš kako treba, spontani smiješak mlade snaše.
Nagrada? Samo osjećaj zadovoljstva. „Moja zarada je 0 kuna. Sada 0 eura“, kaže sa smiješkom. „Ne tražim ništa. Fotografija je priča za sebe. To je sve za moj gušt“, dodaje.
I doista, u vremenu kada se sve mjeri brojevima i zaradom, Tomislav Jonjić pokazuje da prava vrijednost leži u predanosti, ljubavi prema zavičaju i želji da se trenutci sačuvaju od zaborava. Njegove fotografije nisu samo slike, to su mali komadići prošlosti pretočeni u svjetlo i boju, živi dokazi o kulturi, ljudima i običajima.U svakom njegovom kadru ogleda se srce, i upravo zato ga svi znaju i vole kao tihog, samozatajnog, ali neumornog čuvara vinkovačke svakodnevice.
Sam ne govori puno, ali zato njegove fotografije pričaju umjesto njega. I možda zato, kad sljedeći put vidite ovo lice s fotoaparatom i osmijehom među nošnjama, tamburašima ili sportskim tribinama, znajte da je Tomo opet na pravom mjestu, tamo gdje život vrijedi zabilježiti.