„Napisano sjekira ne sječe, a zjake vjetar nosi”, tvrdi Vinkovčanin Drago Širić, jedan od rijetkih koji još uvijek strastveno njeguje pomalo zaboravljeni običaj slanja božićnih čestitki. Nekada glavni element prazničnog duha, danas žrtva digitalne revolucije. No, neosporno i dalje zadržavaju svoj šarm, ostavljajući neizbrisiv trag ljubavi prema dragim nam ljudima.
Nove generacije nikada neće znati koliko je poseban osjećaj bio otvoriti poštanski sandučić prije Božića i u njemu pronaći božićne i novogodišnje želje ispisane na kartolinama s predivnim blagdanskim motivima. S nostalgijom se naši roditelji, bake i djedovi prisjećaju toplih riječi zbog kojih su odlazili u poštu, lijepili poštanske marke i ubacivali ih u velike žute sanduke. Sve ovo danas, kaže Širić, nije prava čestitka.
„Nekad sam slao i po tridesetak komada, no malo mi se njih vrati. Zauzvrat dobijem poziv telefonom, ali to se sutra već zaboravi. Nije to po mome ukusu i tako je još od rane mladosti“, priča nam 87-godišnjak okružen zavidnom kolekcijom od preko 200 tisuća božićnih čestitki i razglednica, od ukupno njih više od milijun koje vjerno čuva u svome domu, malom muzeju kako ga od milja naziva.
Drago je inače umirovljeni inženjer hortikulture, no razglednice su ga zanimale oduvijek. Sve je počelo kada ih je njegov otac trgovac prodavao u Donjim Andrijevcima, a kolekcija je rasla i putovanjima kroz koja je posjetio oko 50 zemalja. Ponosno ističe kako mu danas nedostaju razglednice iz tek deset država svijeta. Najdraža mu je zbirka UNICEF-ovih čestitki nastalih za prikupljanje novca za djecu.
Zaljubljenik u tradiciju objavio je i knjigu „Vinkovci pisani starim razglednicama“, a dobro je upoznat i s poviješću ovog običaja pa nam priča kako su prve čestitke bile usmene, najčešće u crkvi. Prve razglednice u poštanskom prometu pojavile su se 1840., dvije godine kasnije javljaju se i čestitke. U Hrvatsku stižu 1890. godine i najčešće su bile iz Austro-Ugarske i Njemačke. Veliki bum u proizvodnji trajao je do završetka I. Svjetskog rata. U prometu je tad bilo oko milijardu razglednica, najviše u Njemačkoj gdje su trošili 50 tisuća jaja dnevno zbog emulzije kojima je premazivan papir.
Danas u poštanskim sandučićima najčešće nalazimo račune ili reklame, tek ponekad stigne nešto osobno kao što je čestitka. Poštar Robert Plavuš ističe kako se običaj ovakvog načina čestitanja Božića smanjio, no da još uvijek nije skroz nestao.
„Evo baš danas imam nešto manje od 40 čestitki, što je za jedan dan puno. Inače ih bude do 15. Prosinac je uvijek bio udaran, a većina ih dolazi iz inozemstva, naši ljudi čestitke slabije šalju”, kaže naš sugovornik koji ovaj posao radi već 13 godina pa jako dobro zna koliko ljudi danas pribjegavaju online opcijama čestitanja blagdana.
Najčešće su, kaže, u šarenim kuvertama pa ih nije teško prepoznati, a posebno mu je žao što većina njih očekuje čestitku pa izostane onaj osmijeh kada ugledamo potpis drage osobe.
Bilo kako bilo, drago nam je što još postoje oni koji svojim blagdanskim porukama unose toplinu i pažnju u tuđe domove, a možda je ovaj Božić prilika da i vi ispišete vlastitu blagdansku priču na prekrasnim čestitkama, bilo da su ju izradili korisnici nekog doma ili centra, umjetnici ili naši najmlađi.
