Foto: Boris Lovrić
Unatoč iznimno nepovoljnoj prognozi, večer 5. lipnja ćemo ipak pamtiti kao iznimno sparnu i tešku. No u Saloonu je bilo još gore, doslovno uzavrelo, budući je vinkovački dirty rock ‘n’ cover band Einfort doveo temperaturu do usijanja. Kako i ne bi, kada su bili nabrijani na tu svirku kao rijetko prije, a i publika je to jako brzo prepoznala i izdašno nagrađivala.
Nakon dosta vremena Fiki je izašao sa svojim bandom Einfort kao četvorka, budući da se gitaristi Matiji Majhenu i bubnjaru Mariu Anušiću pridružio, za njihov tip glazbe, stvarno prijeko neophodan basist – Bruno Sić. I ubrzo je postalo jasno da Einfort gledamo u skroz drukčijem svijetlu. Bruno je očigledno u band donio sigurnost, ali nametnuo svoj tempo zbog čega Einfort zvuče drukčije, furiozno, odrješito i usudio bih se reći, nezaustavljivo.
Stanki između pjesma gotovo da i nema a dobro uvježbani band i vječni boogie rock je od Fikija iziskivao dodirnuti krajnje granice izdržljivosti. I uspio je, stvarno je odlično otpjevao sve pjesme, od prve do posljednje. I što je još vrlo vrijedno za naglasiti, zabavljali su se jednako dobro kao i vrlo zadovoljna i ozarena publika.
Koncert su Einfortovci održali u dva seta a prvi su započeli već pomalo tradicionalnim ulazom s “Teenage Head” legendarnog 60’s banda Flamin’ Groovies. Slijedit će još jedan vanvremenski broj pub rock predstavnika Dr. Feelgooda “Back In the Night” pa dvije pjesme Marca Bolana i njegovih T’Rexa – “20th Century Boy” i vječni hit “Get It On”. Koncert nastavljaju sa pjesmama Davida Bowiea “Rebel, Rebel” i “Ziggy Stardust” nakon čega smo slušali “Mesečevu kći” i “Hoću da znam” beogradskih Partibrejkersa. Završni dio prvog dijela svog nastupa će u potpunosti biti posveta hard rocku 70-ih i 80-ih nižući uspješnice, “Can’t Get Enough” grupe Bad Company, dvije pjesme The Culta s albuma “Electric”, uvodne “Wild Flower” i “Peace Dog” da bi prvi set završili sa ZZ Topom i fantastičnim verzijama njihovih skladbi “Francine” i pogotovo (meni osobno vrlo drage) “Just Got Paid” (doduše, ne baš tim redoslijedom)!
Nakon polusatne stanke, Einfort se vraća s dugom i produhovljenom verzijom pjesme The Doorsa “L.A. Woman” nakon čega smo slušali još jedan ZZ Top “Jesus Just Left Chicago”, vječiti klasik Steppenwolfa “Born To Be Wild” (iako mislim u The Cult verziji) nakon čega je uslijedio “Krug” od Ekatarine Velike i fantastična “89” vinkovačke grupe Majke. I u trenutku kad je band postajao vidno umoran, publika postaje petim članom, koji je od Einforta uspio izvući još. Jer kvartet ubrzo nastavlja s The Cultom i slavnom pjesmom “Rain” zatim s Free i njihovom “All Right Now”, T’Rexima i “Children Of The Revolution”. “Feel Like Makin’ Love”, još jedna od Bad Companyja, “Dugo te nema” Partibrejkersa te izvrsna izvedba jako dobro primljene pjesme “Dolazim za pet minuta” Generacije 5, polako su svirku dovodile svom klimaksu. Do kraja smo još jednom čuli The Doors s “Roadhouse Blues” da bi službeni dio koncerta završili s klasikom Tom Pettyja & The Hearbreakersa “Mary Jane’s Last Dance”.
Iako se činilo gotovo nemogućim, band se ipak vratio još jednom na stage da bi svirku završili s frenetičnom reprizom Partibrejkersa i Majki, u “Hoću da znam” i “89”.
Einfort su pokazali da su stvarno uigran band, sastavljen od odličnih glazbenika, a Fiki je pokazao svoj zavidni raspon grla. Sve u svemu večer za pamtiti, noć koja nas podsjetila na normalan život prije Covida, i koliko su se stvarno publika i Einfort prožimaju. Nije to bilo natjecanje, nego sinteza, u kojoj su Einfort pokazali zbog čega će vinkovački rockeri uvijek biti na cijeni, a vinkovačka publika ona koju je teško zavarati: ukoliko prođeš ovdje (a prošli su) proći ćeš svugdje na svijetu.
Uvijek ugodna atmosfera Saloona s iznimno dragim i dobrim osobljem te izniman rad vinkovačkog fotografa Borisa Lovrića koji je uprizorio sve fotografije, također su detalji po kojima petak 5. lipnja nećemo pamtiti samo kao izuzetno toplo i sparno večer.
Ponovilo se, i to što prije!!!