Priču ispričanu fotografijama s potpisom Marijane Vojnić sigurno ste već upoznali, no od onoga što se događa iza njezinog objektiva zastat će vam dah. Ona je supruga, majka, maloljetna braniteljica, odgajateljica, a već neko vrijeme i udomiteljica koja je nakon smrti sina, uz svojih dvoje, kuću napunila i djecom koja su u potrebi.
Porijeklom iz Livna i igrom sudbine Vinkovčanka, Marijana Vojnić žena je čudesne energije, energije koja motivira i potiče da iz svega što nam život pripremi izvučemo ono najbolje. Oduvijek je sa svojim suprugom Ivicom sanjala o velikoj i brojnoj obitelji, no nije ni slutila da ju čeka jedna malo drugačija priča. Njihov prvi sin Stjepan, možemo slobodno reći najpoznatiji navijač vinkovačke Cibalije, bolovao je od cerebralne paralize. Iako fizički nepokretan, Stjepan je bio mentalno zdrav te je razumio potrebu za povećanjem obitelji.
“Moje trudnoće su bile teške i u tih devet mjeseci nisam se mogla baviti puno Stjepanom. Nakon što sam rodila Damjana i Jelenu, Stjepan je rekao: “Ja njih volim, ali ne mogu te više čekati, nemoj više biti trudna”. Tako je naša obitelj ostala peteročlana. Za vrijeme Stjepanovog života u našoj obitelji sve se vrtjelo oko njega. Bio je to život pun ljubavi, a zbog načina života drugo dvoje djece postalo je vrlo rano samostalno i odgovorno”, priča Marijana. Stjepanov život trajao je tek nepunih 19 godina, a nakon njegove smrti ova obitelj nastavlja hrabro naprijed slijedeći poznatu misao Majke Terezije: “Što možeš učiniti da promoviraš mir u svijetu? Voli svoju obitelj!”.
Kako su često na druženja, rođendane i blagdane kući dovodili djecu iz doma koja su s njihovom djecom išla u razred, sve više se počela javljati želja za posvojenjem. Stjepanova smrt nije ostavila samo prazninu u njihovim srcima, nego i u svakodnevnom životu budući da je briga o njemu trajala po cijele dane.
“Mislila sam da ću se sada posvetiti više molitvi i sebi, čitanju i druženju. Međutim, vrijeme je prolazilo, osjećala sam se neispunjenom, djeca su odrasla i nisu me više toliko trebala. Suprug i ja složili smo se kako bi posvojenje djeteta bilo dobro za naš život, pa smo otišli u Centar za socijalnu skrb”, pojašnjava Marijana. No, već na prvom razgovoru – razočarenje. Rekli su im da su prestari za posvojitelje. Marijana je tada imala 44, a Ivica 50 godina i umjesto posvojenja otvorila se mogućnost udomiteljstva. Udomitelji, kako su im tada pojasnili u Centru, zapravo su “prolazna stanica” dok se situacija u biološkoj obitelji ne sredi ili dok dijete ne bude posvojeno. Iako se Marijani i njezinom suprugu to nije odmah svidjelo, odlučili su na kraju barem jedan dio života nekome učiniti ljepšim.
Malo je vremena prošlo od odluke do dolaska djece. Vojnići su izrekli svoje želje i ubrzo je na njihov kućni prag stigla djevojka od 15 godina. Dvadeset dana poslije došlo je i dvoje male djece, a kako nam je rekla Marijana, to je bila ljubav na prvi pogled. Djevojka je ostala samo devet mjeseci i bila je vraćena majci, no ostali su u dobrim odnosima i ona ih i dalje posjećuje, dok su dvoje mališana u ovoj brižnoj obitelji već dvije godine. Dok je Marijana na poslu klinci odlaze u vrtić koji im financira Grad Vinkovci, pa veselja i aktivnosti ne nedostaje. Sreći nije bilo kraja kada su saznali da mogu dobiti i dijete iz rodilišta, pa im svakodnevicu uljepšava i maleni Ivan koji im je stigao sa svega devet mjeseci, a zbog manjka udomitelja imaju najavu još jednog djeteta ovih dana.
“Mi smo dobili što smo htjeli – kuću punu veselja i smijeha, a oni siguran dom i ljubav. Ljudi često znaju komentirati što ćemo kada i ako budu morali otići, ali mi uživamo iz dana u dan. Naš se život vjerojatno ne razlikuje od života obitelji s biološkom djecom, jedina je razlika što ja nisam išla na porodiljni, nego se suprug umirovljenik brinuo o Ivanu dok sam na poslu”, ističe.
Prihvaćajući ovu djecu, Marijanin život poslije Stjepana ispunjen je i sretan. Kaže kako s ovom djecom uživa u svakom novom danu uzvraćajući im ljubav i toplinu. Ljubav prema njima ne razlikuje se od ljubavi prema biološkoj djeci, stoga onima koji promišljaju o udomiteljstvu preporučuje da ne čekaju, a onima koji imaju još ljubavi za dati, neka krenu razmišljati – stostruko se vraća.
