Geometrično tijelo (monolit) pojavljuje se u raznim fazama povijesti čovječanstva: u prvom dijelu filma (Osvit čovjeka) uzbudi primate koji nakon njegove pojave počinju koristiti kost kao oruđe, u drugom (u bliskoj budućnosti 2001), nakon što su primljeni signali iz svemira koji svjedoče o postojanju izvanzemaljske inteligencije, pronađen je na Mjesecu što se dovodi u vezu s tim signalima pa se stoga organizira ekspedicija koju vode astronauti Bowman i Poole. Njihovu zadaću otežava najsavršeniji postojeći kompjutor, HAL 9000, koji izaziva nesreću, pa letjelica mora programiranim upravljanjem nastaviti putovanje prema izvoru signala kraj Jupiterova satelita. To je treći dio (Jupiter i s onu stranu beskonačnoga) u kojemu Bowman, prošavši kroz ‘tunel svjetlosti’, odnosno ‘lijevak vremena’, stiže u prostor neočekivanog izgleda u kojemu se kroz njegov preobražavani lik sažeto rekapitulira cijela filogeneza, a uz nazočnost monolita…

Od mnogih smatran najuspjelijim znanstvenofantastičnim filmom uopće, nastao u razdoblju krize klas. modela žanra (razvijenog 1950-ih), a u uzletu njegovih autorskih razrada (Godard, Truffaut, Tarkovski), golemu većinu žanrovskih djela nadmašuje duljinom, originalnošću, spektakularnošću i filozofičnijim pristupom (autor predloška poznati je pisac znanstvenofantastičnih djela Arthur C. Clarke). U film su uložena za ono vrijeme iznimno velika sredstva (oko 10 milijuna dolara), ali njegova spektakularnost ne izvire tek iz uočljivih specijalnih efekata koliko iz cjelovite zamisli u kojoj se, eliminacijom svih elemenata fantastičke ‘naive’, epično i panoramski pristupa povijesti – od početaka ljudskog roda do ‘hipercivilizacije’ budućnosti, a tek s diskretnijim nagovještajima današnjice. ‘Enigmatični’ monolit ostaje neidentificirana konstanta, stanoviti, za čovjeka stalno poticajni, ‘apsolut’, žanrovski na području koje izmiče i njegovim utopijskim i distopijskim (antiutopijskim) kvalifikacijama.

Ovakvo apstrahiranje kao i neustanovljavanje identiteta monolita smješta film na sam rub žanrovskih određenja i čini ga ‘nadžanrovskim’ modelom. Od klas. sadržaja i tema žanra, uz putovanje kroz prostor i vrijeme, u filmu je najrazrađeniji odnos čovjek–znanost/stroj koji se rješava na poznatiji (pretežito distopijski) način, a spektakularnošću se izdvaja tzv. psihodelična sekvenca (tunel svjetlosti), dok se cijeli treći dio može tumačiti kao prizorni i montažni refleks novih znanstvenih poimanja prostora i vremena. Polazeći od uobičajenih tipova razrade likova, karakterističnih za klas. narativni film realist. provenijencije, dio kritike neopravdano je filmu zamjerao shematičnost u oblikovanju likova, što je primjedba koja se može uvažiti tek djelomično – istančanije individualiziranje bilo bi u suprotnosti s autorovim pretenzijama prema ‘svevremenskom’. Oscarom su nagrađeni specijalni efekti, a nominirani su bili još režija, scenarij i scenografija. U anketi časopisa Sight & Sound 2002. izabran je na 6. mjesto liste najboljih filmova svih vremena. [Ante Peterlić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža]

2001: Odiseja u svemiru je nastao u režiji Stenlya Kubricka snimljen je 1968. godine a u glavnim ulogama se pojavljuju   Keir Dullea (David Bowman), Gary Lockwood (Frank Poole), William Sylvester (dr. Heywood Floyd), Leonard Rossiter (Smyslov), Robert Beatty (Halvorsen), Frank Miller (šef ekspedicije) te Douglas Rain u ulozi HAL-ova glasa.

Originalni naslov: 2001: A Space Oddissey, 1968.