Poznavatelji nogometnih prilika u Vinkovcima, naročito svega onoga vezanog uz najpopularniji sportski kolektiv u gradu na Bosutu, vinkovačku Cibaliju, rado se kroz razgovor prisjećaju brojnih legendi kluba i velikih igrača koji su gradili temelje slavne prošlosti.

Jedan od njih je i Viktor Kuzmanović, legendarni “half” dvaju vinkovačkih nogometnih klubova koji je danas najstariji živući igrač Cibalije. Viktor Kuzmanović i njegova supruga Ana ove su godine proslavili 70 godina braka i vjerojatno su i najstariji bračni par u najstarijem europskom gradu.

Posjetili smo ih tom prigodom i iz prve ruke saznali kako je u Vinkovcima bilo živjeti, raditi, ali i igrati nogomet prije gotovo 80 godina. Oboje su za svoje godine iznenađujuće vitalni, sami brinu o sebi, a baka Ana redovno, srijedom i subotom, odlazi sama na tržnicu. Bez problema sjećaju se do detalja događaja iz djetinjstva, mladosti i radnog vijeka, imena osoba koja u njihovim životima nešto znače, važnih datuma. Oboje su rođeni u rujnu, Ana 1928., a Viktor 1925. godine. Svoju vitalnost i dugovječnost, kako kažu, ponajviše duguju umjerenosti i skromnosti.

“Treba se čovjek i proveseliti, piti i jesti, uživati u životu, obitelji, društvu, ali u svemu treba biti skroman, bez pretjerivanja i trčanja za nečim što će mu narušavati unutarnji mir i sklad. Danas ljudi imaju sve, a opet su tako nesretni i stalno žele nešto što ne mogu imati, ne znaju uživati u onome što im je pred nosom”, ističu Kuzmanovići.

Baka Ana prvo je radila kao službenik na željeznici, potom u Mirovinskom, a poslije u Spačvi gdje je dočekala i mirovinu 80-ih godina. “Kod matičara smo se registrirali 9. srpnja 1949. jer tada je takav bio običaj, ali moja majka vjenčanje nije priznavala dok nije obavljeno i u crkvi. Viktor je, sjećam se, naručio svih osam fijakera koliko ih je tada bilo u Vinkovcima, došli su po nas kući i provezli nas i naše goste cijelim gradom. Sam je sebi sašio lijepo odijelo, a ja sam imala haljinu posebno za ovu prigodu šivanu” kaže baka Ana, uz opasku kako ne razumije današnje svatove od 500-600 ljudi, jer nekada je to bilo puno skromnije, u jednoj sobi, samo rodbina i najbliži prijatelji.

“Život smo proveli skromno, ali uz puno razumijevanja i ljubavi. Izučio sam krojački zanat i cijeli radni vijek proveo kao krojač. U krojačkoj radnji “Budućnost” u današnjoj Dugoj ulici bilo nas je 30 do 35 i najviše smo šili uniforme za željezničare, policajce i šumare, ali i sve drugo što je bilo potrebno za građanstvo. Odavde sam početkom 80-ih otišao u prijevremenu mirovinu”, priča nam Viktor Kuzmanović koji je kao mladić prvo nogomet igrao za vinkovačku Slogu, da bi potom godinama bio i član Cibalije nakon spajanja ta dva kluba u jedan, nakon rata.

“Igrali smo tada nogomet jer smo to voljeli, a ne zbog novca. Bili bi sretni kada bi za nagradu dobili večeru. Sjećam se da je često na gostovanja s nama išao vinkovački mesar Karlo Ferderber, veliki zaljubljenik u nogomet, koji bi nam ponio malo konjske salame i to bi nam bio ručak poslije utakmice. Jednom prilikom, kada smo išli igrati u Bosanski Brod, rekao nam je da nas časti večerom ako pobijedimo i to je za nas bio nesvakidašnji događaj. Opremu smo sami sebi kupovali, poslije utakmice nosili kući na pranje i nije se nikada dogodilo da nismo čisti i uredni na utakmici. Danas igrači ne znaju kuda bi sa sobom, što bi sve zahtijevali od svojih klubova, a igraju bez srca i ljubavi”, objašnjava.

Našem domaćinu nikako nije jasno, napominje, kako današnja djeca ispred lijepog sunčanog dan na travnatom igralištu biraju mračnu sobu i računalo, a ne razumije ni roditelje koji im tako nešto dozvole. Iako u poznim godinama, Ana redovito odlazi na tržnicu srijedom i subotom i uvijek kupuje kod istih, provjerenih prodavača, ali se rado sjeća i tržnice na današnjem Trgu bana Šokčevića, preko puta gimnazije gdje ju prvo pamti. Kasnije je premještena u Jelačićevu ulicu, potom uz Bosut ispod hotela Slavonija, da bi na kraju bila preseljena no ovu lokaciju gdje se nalazi i danas.

Ana Kuzmanović jedna je od najstarijih, ako ne i najstarija, aktivnih korisnika vinkovačke knjižnice. U knjižnici je svi znaju, pa je ponekad i zamole da djeci priča o starim igrama i običajima među mladima koji su popularni bili kada je ona bila mala.

Danas nekih posebnih želja više nemaju, jedino žele dok su živi vidjeti po prvi put praunuče od unuke koja je studirala u Španjolskoj gdje se udala i sretno živi. Za sretan i dug brak najbolji je recept, poručuju, skromnost i međusobno uvažavanje jer nije uvijek lako, bude i teških trenutaka, ali sve se može riješiti na miran način, dogovorom i bez prevelike buke i drame.