Ono što je napravio osmogodišnji Ante Gilja možda neće promijeniti svijet, ali zasigurno će nam vratiti vjeru u ljudski rod. Pokazao je kako mala djela ljubaznosti i dobrote mogu uljepšati društvo u kojemu živimo i to na način kakav je danas mnogima nezamisliv.
A što je to točno napravio ovaj posebni dječak? Za svoj osmi rođendan odlučio se odreći poklona koje bi mu prijatelji donijeli na zabavu, zamolio ih je da umjesto darova donesu hranu i higijenske potrepštine za potrebe korisnika vinkovačke Socijalne samoposluge. Ante je, kaže nam njegova majka Sani, osebujan dječak čija je trenutna želja postati vojni kapelan pa se u mnogim svojim djelima ravna upravo tom ambicijom.
„Njegov duh doista je plodno tlo za implementaciju općeljudskih i kršćanskih vrednota. Oduvijek rado sudjeluje u raznim karitativnih aktivnostima, sviđa mu se duh volonterstva i služenja drugima, a kako živimo u blizini Socijalne samoposluge, rado proviri i nastoji se priključiti starijim volonterima u njihovim aktivnostima. Nadam se da će se i dalje izgrađivati kao osoba u tom smjeru”, ponosna je Sani Gilja na svojega dječaka, a i svi koji ga znaju reći će kako ovaj njegov potez uopće ne iznenađuje.
„Poguran” je bio idejom svoje majke koja smatra kako često rođendanski pokloni brzo postanu hrpe beskorisnih predmeta s kojima je roditelji ponekad teško izlaze na kraj. Iako se djeca raduju poklonima, danas to, smatra Sani, nisu više simbolične sitnice, a nju uvijek zagolica pitanje društvene i moralne odgovornosti prema bližnjima koji žive u nepovoljnim socijalnim okolnostima i prema prirodi kojoj šteti prekomjerni duh konzumerizma koji se uvukao u suvremeno društvo.
„Ponukana takvim razmišljanjem, predložila sam Anti da umjesto poklona za njega, njegovi prijatelji daruju one kojima su ti darovi dragocjeniji nego njemu. Tu moja uloga prestaje, Ante je zdušno prigrlilo ideju, razvio ju, animirao svoje prijatelje i odabrao Socijalnu samoposlugu kao udrugu kojoj će zajedno darovati “rođendansku donaciju“, pojasnila je Sani dodavši da su djeca Antine dobi vrlo empatična i socijalno osjetljiva pa ako se njihova naravna sklonost pravilno usmjeri, samo je nebo granica u njihovim zamislima i aktivnostima koje na bolje mijenjaju zajednicu u kojoj žive.
Antini prijatelji, učenici drugog razreda osnovne škole, nisu imali ni jedan prigovor na njegovu želju niti su se čudili toj ideji. Prihvatili su ju kao nešto posve razumljivo i jasno. Poziv da umjesto poklona donesu neku sitnicu poput brašna ili tjestenine čuli su kao: „Dajte sve od sebe da napravimo pravu humanitarnu akciju!“ tako da su u Socijalnu samoposlugu kojoj uvijek dobro dođu nove donacije odnijeli lijepu donaciju u vidu hrane i higijenskih potrepština. Da nije bilo njihovog entuzijazma i dobre volje njihovih roditelja, ideja ne bi zaživjela. Ante je bio izuzetno sretan i ponosan što je mogao učiniti dobru stvar, a još radosniji zbog svojih prijatelja i učiteljice koji su se priključili njegovoj inicijativi.
U nadi da će Antin primjer biti nadahnuće za slične akcije jedini je razlog zbog kojega je njegova majka odlučila razgovarati s nama. Smatra da su dobra djela koja se rade u tišini najplodonosnija, no kada je vidjela kako police Socke zjape prazne zaključila je kako ljude nije na odmet podsjetiti da ne moramo čekati blagdane da bi se uključili u neku humanitarnu akciju ili ju pokrenuli sami. „Ljudi u našem društvu imaju sluha za one u potrebi, no ritam svakodnevice ponekad nas uljulja i treba nam mali poziv na djelovanje da svoje vrijeme, talente ili materijalna sredstva stavimo na raspolaganje onima kojima je to potrebno”, kaže.
A Ante? On jedva čeka sljedeći rođendan za nove „rođendanske donacije“, a već za Božić on, brat i sestre planiraju slatkiše koje dobiju tijekom adventa i za božićne praznike donirati Socki.
