Do sada u obitelji Lalić dom je našlo 16-ero djece, dulje ili kraće, s više ili manje truda oko prilagodbe. Nikada nisu požalili što su postali udomitelji i zato je njihova poruka svima koji imaju afiniteta neka pokušaju. “Ne treba se bojati udomiteljstva i preporučila bih ljudima koji vole djecu i žele unaprijediti svoj život tako što će pomoći nekom djetetu da pokušaju”, ističe Aleksandra-Merli Lalić.

U povodu nacionalne kampanje “Svako dijete treba obitelj”, kojoj je cilj povećati broj udomitelja i osigurati udomiteljske obitelji posebice za najmlađu djecu, posjetili smo jednu vinkovačku udomiteljsku obitelj.

Aleksandra Merli-Lalić, Zoran Lalić i njihova dva sina, student i srednjoškolac, obitelj su koja je u svojim srcima i u svom domu našla mjesta za one kojima je to doista potrebno, za djecu koja ne mogu biti u svojim biološkim obiteljima. Aleksandra je zaposlena, a Zoran je u mirovini što olakšava brigu o udomljenoj djeci, a trenutačno to su tri male djevojčice predškolske dobi. Prva informacija o udomiteljstvu do njih je stigla prije desetak godina preko UNICEF-ovog letka. “Nakon toga počela sam istraživati na internetu, a onda i predložila suprugu da postanemo udomitelji. Nas dvoje smo još kao mladić i djevojka u vrijeme studiranja razgovarali o djeci u domovima. Činilo nam se da je više djece za posvajanje, a manje posvojitelja i kako bi bilo dobro kada bi i ljudi koji imaju djecu posvojili još barem jedno dijete. Tada nismo znali da ima puno više onih koji žele posvojiti djecu, nego što ima djece, ali put do konačnog izdvajanja djeteta iz biološke obitelji nije jednostavan. Zato je udomiteljstvo vrlo važno kao oblik izvaninstitucionalne skrbi, koji djetetu pruža obiteljsko okružje do posvojenja ili povratka u biološku obitelj”, ističe Aleksandra.

Tako su i oni postali udomiteljska obitelj, a danas, nakon osam i pol godina, misle kako je udomiteljstvo jednako zanemarena tema kao i tada. Najbolji način da ljudi saznaju o udomiteljstvu, kažu, je pričati o tome, a najbolji ambasadori udomiteljstva su udomitelji sami. “Mi smo se odlučili i krenuli u to. Javili smo se u Centar za socijalnu skrb prošli potrebnu edukaciju i dobili dozvolu za udomiteljstvo, a vrlo brzo došlo nam je i prvo dvoje djece. S prvom djecom dođe velika razina stresa jer se prvi put susrećete s tako disfunkcionalnim obiteljima, s djecom na koju se sve to održava i s roditeljima s kojima morate komunicirati jer imaju pravo posjetiti djecu. U tome se morate snalaziti, a s vremenom naučite kako se postaviti kako bi sve bilo što bezbolnije za djecu i za vas. Na kraju uvijek prevlada ono lijepo, osjećaj zadovoljstva kada postignete nešto s djecom, kada oni kod vas osjećaju sigurnost i stabilnost u obitelji što prije nisu imali”, ističe Aleksandra.

Sa svom djecom rado bi ostali u kontaktu, ali tu odluku ostavljaju posvojiteljima. Rastanak od djece, posebice one koja kod njih provedu dulje vrijeme, nije jednostavan, ali na posvajanje gledaju kao na “happy end” jer djeca dobivaju i roditelje i širu obitelj. Povratak u biološku obitelj često je pod određenim znakom upitnika, ali i s tim se moraju pomiriti. “U svakom slučaju s rastancima se morate nositi razmišljajući pri tom da ste toj djeci pomogli u jednom dijelu njihovog životnog puta”, ističe Aleksandra koja udomiteljstvo slikovito uspoređuje s planinarenjem. Staza je, kaže, nekada ugodna i laka, a nekada strma i teška, ali kada dođete na vrh, pogled je prekrasan.

Lalići su i članovi udruge “Javor” sa sjedištem u Nuštru, kojoj je cilj promicanje udomiteljstva kao primarnog oblika zaštite djece bez roditeljske skrbi, odraslih osoba s intelektualnim poteškoćama, te starih i nemoćnih osoba. Važno im je i međusobno druženje i potpora, a pokušavaju i popraviti stanje u udomiteljstvu pa su se kao udruga angažirali i oko novog Zakona o udomiteljstvu, koji je i donio neka pozitivna rješenja poput udomiteljstva kao novog zanimanja.

Najbolji način da se sazna o udomiteljstvu je pričati o tome, a najbolji ambasadori udomiteljstva su udomitelji sami.