14.5.2019. | Mrtvi ne umiru

Foto: Frederick Elmes

Na današnji dan 14. svibnja 2019. godine projekcijom u Cannesu se održala premijera zombie apokalipse “Mrtvi ne umiru” (The Dead Don’t Die) slavnog redatelja Jima Jarmuscha, gdje reakcije kritike nisu bile pretjerano oduševljene, što se prenijelo i na veći dio recenzija koje su pratile i službenu kinodistribuciju u Americi, pa je tako oduševljenje u većoj mjeri splasnulo, a sam film nije ni dobacio do naših dvorana, bilo onih u multipleksima ili onih koje bismo načelno mogli ugurati u kategoriju arthouse.

Kada je odjeknula vijest kako legendarni nezavisni redatelj Jim Jarmusch sprema svoj novi film, horor komediju o zombijima s bombastičnom glumačkom postavom koju čine zvijezde poput Billa Murrayja, Adama Drivera, Tilde Swinton i Stevea Buscemija, te njegovi stari suradnici iz glazbenoga svijeta, Tom Waits, Iggy Pop i RZA, bilo je malo filmova koji su bili toliko iščekivani ove godine.

Moglo bi se reći da je lošim ocjenama ovome filmu počinjena svojevrsna nepravda, jer premda nije riječ o jednom od Jarmuschevih najboljih naslova, “Mrtvi ne umiru” nije uopće loš, dapače. Koliko god smo u posljednje vrijeme bombardirani zombijevskim sadržajem iz svih mogućih smjerova uključujući film (bilo ozbiljan ili neozbiljan), seriju, strip, pa i književnost – primjera je previše da bi ih se uopće i počelo nabrajati – Jarmuscheva je komedija ujedno i posveta začetku ovog žanra, točnije “Noći” i “Zori” živih mrtvaca Georgea Romera, toliko je i sprdnja sa morem sličnog sadržaja koji nas okružuje kao i brojne ruke nemrtvih junake filma, prodirući kroz vrata, automobilsko staklo ili bilo koje drugo skrovište koje potražimo.

Romerovi pionirski radovi bili su kritika konzumerističkog društva, a upravo to je i Jarmuschev film. Ako to niste pokopčali iz sadržaja, tu je i glas Toma Waitsa, odnosno njegovog lika Hermita Boba, da vam dodatno pocrta iz offa (a ako postoji jedan glas na svijetu od kojega možete progutati sve, pa čak i prepričavanje očitoga, to je upravo onaj Toma Waitsa). No, osim toga riječ je i o kritici korporativne proždrljivosti, jer do oživljavanja mrtvih dolazi zbog polarnoga “frackinga” koji Zemlju doslovno izbacuje iz osi. Isto tako Jarmusch se otresa i na Trumpove sljedbenike koje u filmu predstavlja omraženi Buscemijev farmer Frank koji nosi crvenu šiltericu s natpisom “Keep America White Again” (sic!), ima psa Rumsfelda i uzgred širi rasistički svjetonazor i zlobu gdje god se pojavi.

Uza svu spomenutu kritiku, film se zabavlja i metafikcijskim dijalozima u kojima Driverov lik Ronnie Peterson (čije je prezime i samo već asocijacija na njihovu prethodnu zajedničku suradnju i film “Paterson”) priznaje da je pročitao scenarij filma u kojemu se nalaze ili za naslovnu pjesmu Sturgilla Simpsona kaže kako je riječ o “tematskoj pjesmi”. A kad smo već kod Sturgilla (koji se i sam pojavljuje kao jedan od zombija), ovaj film mu je vjerojatno najveća reklama koju je mogao zamisliti. Nisam brojao koliko puta likovi spomenu njegovo ime u filmu, ali svakako dovoljno da se ureže u pamćenje i onima koji nikad nisu čuli za njega.

Od sviju zombija u filmu svakako je najupečatljiviji onaj Iggyja Popa čija fizička gluma ovdje doista blista, pogotovo u paru s jednako upečatljivom partnericom Sarom Driver. Ono po čemu “Mrtvi ne umiru” odstupa od pravila žanra jest spori tempo po kojemu je Jarmusch poznat, a slavno ga je opisao u taglineu jednog od svojih prethodnih naslova “The Limits of Control” (u kojem smo pak također gledali Billa Murrayja) riječima “Lights! Camera! Inaction! “, kao i to što njegovi likovi uglavnom nisu sasvim posvećeni preživljavanju i žestokoj borbi protiv nadiruće horde nemrtvih, već se često prepuštaju sudbini u rukama i zubima bezumne mase otprilike kao što se prepuštamo nemilorsdnim najezdama reklama i sudbini u materjalističkom okruženju potrošačkog društva koje Jarmuschevi zombiji simboliziraju. Čovjek ne mora poput Driverova lika unaprijed pročitati scenarij da bi shvatio da ovo neće završiti dobro, bilo na platnu, bilo na globalnoj razini sutra ili za koju godinu u budućnosti. (Ivan Laić, Ravno do dna)