16.6.1960. | Psycho

Na današnji se dan 16. lipnja 1960. godine u New Yorku održala premijera legendarnog filma “Psiho” (Psycho). Te je godine godine, Alfred Hitchcock je već bio poznat kao majstor napetosti na velikom platnu, a kada je snimio “Psiha“, i zauvijek je promijenio prikaz i ton trilera kao filmske vrste. Od početne scene, u kojoj nevjenčani par balansira zadovoljstvo i krivnju vodeći ljubav jedno poslijepodne u jeftinome motelu (što je rijetko prikazivano u filmovima velikih studija, 1960-ih godina), “Psiho“ je najavio da će gledatelje odvesti na mjesta na kojima nikada nisu bili i teško da je razočarao.

Četrdeset tisuća dolara gotovine koji slučajno dospijevaju u ruke Marion Crane (Jenet Leigh), tajnice trgovca nekeretninama, predstavljaju za mladu ženu preveliko iskušenje. Umjesto da ih položi na bankovni račun vlasnika tvrtke, nagonski ih uzima i pokušava pobjeći te započeti novi život. Putem prema mitskoj meti svih bjegunaca, Kaliforniji, zaustavlja se da bi prenoćila u malome motelu. Ugodna večer sa susretljivim i privlačnim vlasnikom, Normanom Batesom (Anthony Perkins), bit će posljednja u njezinu životu. Pokušavajući razotkriti tajnu, život će izgubiti i privatni istražitelj Milton Arbogaste (Martin Balsam). A zamalo i njezina sestra Lila (Vera Miles) koja zajedno s Marioninim ljubavnikom Samom Loomisom (John Gavin) kreće u potragu za nestalom osobom koju vole svako na svoj način…

“Psiho”, kultni psihološki triler sa značajkama horora, jedan od najvećih i najinovativnijih autora u povijesti filma, Alfred Hitchckock (1899-1980) snimio je 1960. prema poticajnome scenariju Josepha Stefana nadahnutom motivima istoimena romana Roberta Blocha. Film zauzima posebno mjesto u najuspješnijem redateljevu stvaralačkome razdoblju između 1958. i 1963. kad je zaredom realizirao remek-djela “Vrtoglavica”, “Sjever-sjeverozapad”, “Psiho” i “Ptice”. U njemu se majstorski poigrao temeljima klasične žanrovske naracije, prenoseći tijekom njezina razvoja žarište s lika na lik. Od Marion u početku, preko Normana u središnjemu dijelu, pa do psihijatra koji objašnjava podrijetlo njegova zločina u završnici, dok se i sam Norman također neprestano mijenja od “dobroga dječaka” u zločinca i, konačno, u zločinca koji je i sam žrtva svoje posesivne majke i bolesti izazvane traumama iz djetinjstva. Na taj način gledatelj gubi čvrstu točku potrebnu za identifikaciju s likovima, da bi se na vlastiti užas na kraju našao u položaju nekoga tko suosjeća s višestrukim ubojicom. Kritičari u filmu uvijek iznova otkrivaju nove anticipacijske elemente budućih kanona i trendova.

Sjajna crno-bijela fotografija (John L. Russel), uključujući cjelokupnu vizualnu sastavnicu s izrazito modernim rješenjem uvodne i odjavne špice, te vrlo dobra gluma Janet Leigh, zaradili su, uz režiju, nominaciju za Oscara, ali su zlatni kipići otišli drugima. “Psiho” će ostati upamćen i po sjajnome otjelotvorenju psihopatskoga ubojice dječjega lica, svojoj vjerojatno najboljoj ulozi u karijeri Anthonyja Perkinsa. Film je 1998. uvršten u popis 100 najboljih američkih filmova svih vremena.