16.6.1972. | David Bowie: The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars

Foto: REX/Shutterstock

“The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars” (često skraćen u samo Ziggy Stardust) peti je studijski album engleskog glazbenika Davida Bowiea, objavljen 16. lipnja 1972. u Velikoj Britaniji, u izdanju RCA Records. Producirali su ga Bowie i Ken Scott, a u njemu nastupa Bowiejev prateći sastav Spiders from Mars – Mick Ronson, Trevor Bolder i Mick Woodmansey.

Za efektno objedinjenje svih svojih dotadašnjih preokupacija, stilova, izvora i ušća, raspoloženja i nadahnuća, David Bowie je morao početkom sedamdesetih čak osmisliti i lik kroz kojeg će sve to iznijeti u glazbenoj formi. Ziggy Stardust nastao je “negdje usput”, izgubivši putem, kao svaka legenda, svoju dokumentaciju i zdravstveni karton; hedonistička, biseksualna, ali ne nužno i izvanzemljska rock-zvijezda postala je Bowiejev alter-ego s vijekom trajanja i utjelovljeni umjetnički jezik, performans u punom konceptu nastao iz radionice koja je upravo proizvela jedan “Hunky Dory” i naznačila da prave erupcije tek slijede. Lik nastao na valu fascinacije Iggyjem Popom i njegovom neuravnoteženom, raskalašenom karijerom u priču se zavlačio postupno, planski, ali ne bez hirovitih zaokreta, dobivajući obris za obrisom kako je rad na pjesmama odmicao. Kostimografija na tragu protagonista-antagonista Kubrickove i Burgessove “Paklene naranče”, sci-fi glamuroznost i trajno očijukanje s temama kataklizme i distopije, tragična figura pjevača Vincea Taylora, koji je vjerovao da je križanac božanstva i izvanzemaljca, autodestrukcija Iggyja Popa, Legendary Stardust Cowboy… sve to pretakalo se u iskaz i personu samoga Bowieja, pardon, Ziggyja, podignuvši novi album na razinu sasvim osobne, gliterane rokerske priče.

A pritom sama priča uopće nije toliko bitna – koncept albuma ionako je popustljiv i protočan, što se i pokazalo ključem za puni uspjeh – koliko je važna ukupna krvna slika, zabavan način na koji je Bowie prenio svoju poruku. “The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars”, da, prvenstveno je zabavan album. I višeslojan. I konceptualan. Ako je “Hunky Dory” uhvatio trenutak, “Ziggy…” je sabrao cijeloga Bowieja u vremenu i prostoru. Više od pola albuma nastalo je praktički prije izlaska “Hunky Dory” krajem 1971., a ta se povezanost i osjeti, koliko god bilo posve pogrešno nazivati ta dva albuma blizancima ili nastavcima iste sage. Jer, Bowie ovdje kao da nije osjećao više uistinu nikakvih spona ili obveza prema ikome ili ičemu, grabeći novootkrivenim putem zanimljivom simbiozom sebičnosti i samopouzdanja, egoizma i predanosti, marketinga i vidovitosti, glave, srca i muda; ošišavši usput uvojke što su ga još držali u zagrljaju s izdahnulim šezdesetima i hipijevštinom, kao da se napokon posve okrenuo naprijed, svjestan da postavlja trendove i razbija barijere, da piše povijest rock ‘n’ rolla sada kao itekako aktivan, glasan sudionik.

Kad u uvodnoj pjesmi, “Five Years”, dramaturški podebljanoj upravo Bowiejevom nadahnutom izvedbom, doznamo da je Zemlji preostalo samo pet godina do kraja (Pet godina, mozak me jako boli / Pet godina, samo toliko još imamo), čini se kao da nam se otvara cijela trakavica, a spomenuta povijest dobiva rok trajanja. No otvorio se tu cijeli svijet mogućnosti kako za Davida/Ziggyja, tako i za Spiders from Mars, bend stvaran koliko i izmišljen, lik(ovi) koliko i performer(i), a drama je ključna riječ, jer ništa u notama koje je maestro skupio za ovu prigodu ne uspijeva pobjeći snažnom dramskom naboju. Zato se instrumenti tako zavodljivo sljubljuju u “Soul Love”, a neodoljiva “Lady Stardust” tako zanosno odiše naftalinom; zato je epilog “Rock ‘n’ Roll Suicide” sa svojim sugestivnim uzvicima “nisi sam! ” poput (glazbenog) filma za sebe, a “Starman” najljepša prerada “Over The Rainbow” s rokerske strane duge; zato “Suffragette City” raznosi sve svoje pozajmice od već spomenute “Paklene naranče” čistom snagom riffa, “Ziggy Stardust” uporno odbija biti rock-balada, svakim drugim stihom i dionicom stalno izrastajući u nešto još ljepše, a “Moonage Daydream” svakim novim slušanjem dobiva konture nečeg bliskog bildungsromanu. Bowie je pritom u svom pripovijedanju nelinearan, odnosno, bez eksplicitnog zadržavanja na priči o “usponu i padu Ziggyja Stardusta i Pauka s Marsa” koja održava album tematskom cjelinom. Pjesme tako na koncu tvore vrlo sugestivnu, na trenutke posve rastresenu glazbenu slikovnicu koja rokerski (ili bolje, zvjezdani) poziv šamara i s romantične i s gnojno tragične strane; malo je u povijesti popularne kulture tako uspjelih preobrazbi pretencioznosti u prvoklasnu zabavu ili rock-teatra u rock-feštu.

“Zadrži svoje “lektrično oko na meni”, kao da namiguje u “Moonage Daydream” Bowie i uistinu svojim Ziggyjem uspijeva ne proizvesti karikaturu tamo gdje je sve pozivalo na nju i gdje bi se mnogi, mnogi kolege okliznuli kao u klišeju s korom banane. U četrdesetak minuta “Ziggyja Stardusta” sadržaj nije pobijedio formu, kao ni obratno – oni su isprepleteni vještinom autora koji ne ispušta publiku ni na trenutak iz vida, baš kao što ni na trenutak ne pomišlja igrati isključivo sigurnim kartama. Možda je konačna studijska verzija u zavidnoj mjeri premazala sirovu energiju tadašnjih koncertnih nastupa, ali te su kočnice napravile puno zahvalniji posao nego što će se na prvu činiti, naglasivši i manje iskričave detalje. Kad utihnu zadnji taktovi klimaksa “Rock ‘n’ Roll Suicide”, uistinu ostaje osjećaj da je netko ili nešto na toj pozornici kolabriralo, da se izjelo iznutra i ostavilo jeziv primjer. Nema pritom moraliziranja, kao ni šlamperaja tipičnog za relativiste; sve je to glam-rock koliko i punk prije punka, a svakako zbirka pjesama koja drži ne samo vodu već i vatru, čak i dugo nakon isteka onih oporučnih pet godina s početka priče. [Toni Matošin, Sound Gardian]