25.7.1980. | AC/DC: Back In Black

Foto: Joy Kolodziej-Guill

Četiri tmasta zvona navještaju oluju koja se uz peti udar bata počinje valjati zlokobnim riffom električne gitare Angusa Younga, potom i srčanim otkucajima bas bubnja Phila Rudda, nakon kojih nadiru bas i ritam gitara Cliffa Williamsa i Malcolma Younga, preko kojih Brian Johnson para uši stihovima “I’m a rolling thunder, a pouring rain / I’m comin’ on like a hurricane / My lightning’s flashing across the sky / You’re only young but you’re gonna die / I won’t take no prisoners, won’t spare no lives / Nobody’s putting up a fight / I got my bell, I’m gonna take you to hell / I’m gonna get you, Satan get you / Hell’s bells”…

Bila je to svojevrsna misa zadušnica za pokojnog Bona Scotta, ali i najmoćnije i najnezaboravnije otvaranje jednog albuma u povijesti popularne glazbe, albuma koji se zamalo nije dogodio. Teško je već više od četiri desetljeća zamisliti karijeru AC/DC bez albuma “Back In Black“, objavljenog na današnji dan 25. srpnja 1980. godine. No u prvim danima nakon noći 19. veljače 1980. godine, a u kojoj je dotadašnji pjevač tog australskog rock’n’roll benda Bon Scott (33) umro od akutnog trovanja alkoholom na zadnjem sjedištu Renaulta 5 u jugoistočnom londonskom naselju East Dulwich, sve je išlo prema tome da AC/DC neće moći nastaviti bez njega. Dotadašnja povijest rock’n’rolla, a bit će takvih slučajeva i kasnije, ukazivala je na to da je nemoguće jednog tako ikoničnog pjevača zamijeniti novim, koji bi povrh karizmatičnosti kakvom je na pozornici isijavao Bon Scott, mogao nastaviti njegov posao autora stihova i uvjeriti publiku da mu je dostojna zamjena nakon albuma “Highway To Hell”, prvog kojim su AC/DC ušli u Top 40 najprodavanijih s obje strane Pacifika i Atlantika.

Pet godina ranije Bon je preživio prekomjerno uzimanje narkotika, a bio je poznat i kao čovjek koji nije znao odbiti ponuđeno piće, sklon binge drinkingu, koji će mu u konačnici doći glave. Ipak, ništa nije odavalo da se iz Londona, kamo je odletio “pustiti paru” nakon uspjeha albuma “Highway To Hell”, neće vratiti živ, nego u lijesu. Samo četiri dana ranije Angus i Malcolm počeli su raditi na dvije nove pjesme, “Have A Drink On Me” i “Let Me Put My Love Into You”, a uz njih je Bon iz zezancije bubnjao. Umjesto povratka na “radno mjesto” pjevača i pjesnika “zahodske poezije”, kako ju je nazivao, Bon se iz Londona vratio “mrtav i beo”, a time su se i AC/DC našli pred “zidom smrti”.

Instantni poriv Angusu i Malcolmu bio je da raspuste bend, no Bonovi roditelji Charles i Isabelle telefonskim su ih pozivom uvjerili da nastave dalje. U spomen na Bona i usprkos njegovoj smrti, a i stoga što su nakon šest objavljenih albuma napokon došli na prag velikog, globalnog uspjeha. Osokoljeni podrškom Scottovih roditelja, braća Young su nakon razmatranja nekoliko potencijalnih kandidata na audiciju pozvali Terryja Sesslera iz manje poznatog blues rock sastava Back Street Crawlers, i Noddyja Holdera, iz mnogo popularnije glam rock grupe Slade, no obojica su se zahvalili na pozivu i odbili angažman. Nakon tih odbijenica prisjetili su se da im je Bon govorio o Brianu Johnsonu iz također engleske hard rock grupe Geordie, pohvalivši njegovo rašpavo grlo i način pjevanja nalik onome Little Richarda. Briana je braći Young, ovisno kojem izvoru vjerujete, spomenuo ili amenovao i Robert Mutt Lange, producent albuma “Highway To Hell”, pa je i to bila dodatna Johnsonova referenca.

Primivši poziv braće Young, Brian se isprva nećkao jer se tijekom rada u grupi Geordie razočarao u muzičkom biznisu, a i stoga što nije bio siguran može li itko zamijeniti pjevača poput Bona Scotta. Ipak, bio je veliki fan AC/DC-a i odlučio je otići na audiciju. “Kliknuli” su već na prvoj probi, tijekom koje je otpjevao i “Whole Lotta Rosie”, a šestomjesečni probni ugovor ubrzo je pretvoren u stalni angažman, koji traje već više od četiri desetljeća. Iako je retrospektivno nemoguće zamisliti karijeru AC/DC-a bez albuma “Back In Black”, prvog bez Bona Scotta, teško je reći kome je tijekom snimanja u glasovitom Compass Point Studiju u Nassau na Bahamima bilo teže. S jedne strane Angus, Malcolm, Cliff i Phill su morali ispred sebe gledati i slušati pjevača koji definitivno nije Bon, a Brian je morao ispisati stihove koji bi se nadovezali na Scottovu ostavštinu te zamijeniti njegov glas i pojavu, koji su uz Angusove rifove, solaže i pojavu starmalog dječarca u školskoj uniformi, bili zaštitni znak AC/DC-a.

Uz to, Bahamima su harale oluje koje su svako toliko dovodile do nestanka struje, bujičnih poplava i rušenja krovova, a noću su studio pokušavali obiti imigranti s Haitija. Začudo, koliko je lijevala kiša, toliko je iz braće Young i Johnsona navirala inspiracija, a Mutt je naelektriziranu rock’n’roll oluju AC/DC-a uhvatio na snimci koja će postati mjerilom za ama baš svaki hard rock i heavy metal album snimljen nakon “Back In Black”. Tu neopipljivu materiju, kad je sluša, čovjek gotovo može opipati rukom, a zgodna je i pričica da je Lemmy akustiku svake dvorane u kojoj su svirali njegovi Motörhead provjeravao snimkom albuma “Back In Black”.

No nije samo Muttova snimka ono što plijeni pažnju, nego i arhitektura pjesama s tog albuma, od uvodne “Hell’s Bells”, preko “Shoot To Thrill”, “Let Me Put My Love Into You” i naslovne “Back In Black”, do “You Shook Me All Night Long”, i odjavne “Rock And Roll Ain’t Noise Pollution”. Ništa na tom albumu, iako je ama baš sve moglo poći u krivo, nije zaostajalo za monolitnošću pjesama, zvuka i Muttove snimke albuma “Highway To Hell”, nakon kojeg se smatralo da AC/DC ne mogu dalje i bolje, pogotovo ne poslije Bonove smrti. Netko će reći kako su AC/DC, i s Bonom i s Brianom, uvijek isti, nepromjenjivi, i time dosadni, ali zašto dovraga mijenjati posložene riffove, solaže, ritam sekciju i vokal. Da kojim slučajem do Zemlje dolete predstavnici neke ekstraterestrijalne civilizacije i pitaju što je to rock’n’roll, umjesto bilo kakvih pojašnjavanja valjalo bi im pustiti “Back In Black” ili “Highway To Hell”. Jebi ga, bolje od toga ne može, barem kad je posrijedi rock’n’roll. I ništa ne tjera krv da kola žilama kao kad, uz do bola glasno navijen “Hell’s Bells” ili “Highway To Hell”, stišćete gas do daske, i usred noći jurcate autom. Nisam poput Scotta izdahnuo od prekomjerne doze alkohola u Renaultu 5, ali sam svoj Renault 5 skurio zbog takvih vožnji uz AC/DC.

Trebalo je neko vrijeme da se priviknemo na Johnsonov kreštaviji i skvičaviji glas u odnosu na Scottovo pohotno zavijanje i dahtanje, ali u suštini, to su dva fenomenalna albuma istog benda, s dva različita pjevača koji se savršeno uklapaju u ono što AC/DC jesu u svojoj srži, a to je šljakerski rock’n’roll petorice frajera, koji samo traže malo zabave nakon napornog posla. Iz tog šljakerskog etosa i rock’n’roll erosa, u kojem nema mjesta za današnju ispranu i zamornu političku korektnost, izvire i sve ono zbog čega stotine milijuna ljudi diljem globusa obožavaju AC/DC kao škver, rudnik ili željezaru, iz kojih stižu najbolji rock’n’roll proizvodi. Tko god je barem jednom prisustvovao tom proizvodnom procesu, teško će ga zaboraviti, jer odlazak na koncert AC/DC-a je poput prvog odlaska djeteta u trgovinu s igračkama. (Aleksandar Dragaš, jutarnji hr)