„Uživam u svome životu. Jedan je, moj je i radujem se svakom danu“, svojevrsni je životni moto Vinkovčanina Damira Mustapića – Muse, nogometaša, svirača, zabavljača i pozitivca čija zarazna energija ne prolazi nezamijećeno. Nakon što je prebolio rak testisa, naučio je, kaže, još više cijeniti sitnice koje čine život.
Svake se godine 4. veljače obilježava Svjetski dan borbe protiv raka koji podsjeća na stalan porast broja oboljelih. Postoji preko 100 tipova raka i drugi je to najznačajniji uzrok smrti u Hrvatskoj, od njega umire svaki četvrti stanovnik.
Dva mjeseca prije svog 22. rođendana s ovom opakom bolešću susreo se i Damir Mustapić, poznatiji nam svima kao Musa. U punom naponu snage, zdrav i vitalan, tada ozbiljan nogometaš koji je igrao u drugoj hrvatskoj ligi, ni u snu nije pomislio da će, umjesto na travnjaku, borbu voditi u bolničkoj sobi. „Na tuširanju sam napipao kvržicu i odmah rekao roditeljima. Imao sam sreću pa me u našoj bolnici pregledao doktor Ručević koji me poslao za Zagreb. Tamo su mi otkrili zloćudni rak testisa koji je već metastazirao na limfne čvorove, pretpostavljam u periodu kada su me prije toga zabunom liječili od upale mokraćnih kanala, a to jedno s drugim nema veze”, prisjeća se Musa spleta događaja prije 28 godina.
Velik je, kaže, postotak izlječenja od ove podmukle bolesti koja ne boli, ali problem nastaje kad metastazira. U Zagrebu ga je liječio doktor Mislav Grgić, tada jedan od najboljih u Europi. „Otvoreno mi je rekao da su mi šanse 50:50. Život mi je ovisio o tome hoće li pogoditi kemoterapiju i kako će moj organizam funkcionirati”, kaže.
Iako je dijagnoza bila šok za njega i njegovu obitelj, Damir je odlučio pokušati iz svega toga izvući samo ono najbolje: „Rak sam shvatio kao prepreku koju moram preskočiti i život će poslije toga ići svojim tijekom”. I upravo ga je ta pozitiva, smatra, spasila. Od početka je bio spreman za borbu, nije pao u depresiju, a nakon nešto više od šest mjeseci patnje, jedne operacije i šest kemoterapija, Musa je bio potpuno zdrav čovjek. Pomalo iscrpljen i umoran, ali oslobođen od bolesti.
Kako je i rekao, u konačnici je taj rak za njega i bio tek prepreka nakon koje je život postao još ljepši. Ostaje mali žal što se ostavio profesionalnog nogometa, no i dalje ga igra, s 50 godina na leđima, ponekad snagom mladića. Počeo se baviti i glazbom, a najveće veselje su mu supruga i dvojica sinova koje je, važno je napomenuti, dobio prirodnim putem.
„Podrška koju sam tada imao je neopisiva. Dečki koji čak nisu bili moja ekipa kratili su mi dane u Zagrebu, a na doček nove godine, koji sam organizirao jer sam mislio da mi je zadnji, došlo je pola grada”, kaže Mustapić i svoju priču zaključuje ističući životnu perspektivu na koju gleda isključivo vedrim očima, u kojoj glavnu ulogu, nakon zdravlja, imaju pozitivan stav i uživanje u malim stvarima.
