Uz Svjetski dan cerebralne paralize razgovarali smo s Katarinom Leko, majkom 24-godišnje Valentine Leko koja nam je opisala kako izgleda njezin život s cerebralnom paralizom.
Vedra je i nasmijana djevojka, a tjedan joj je ispunjen brojnim aktivnostima. Naime, tri puta tjedno ide na fizikalnu terapiju, utorkom u Konjičkom klubu Satir ima jahanje, ovisno o vremenskim uvjetima, a svjetla točka je svakako parakarate koje je organizirala Udruga Trn zajednički s Karate klubom Ictus te Valentina dva puta tjedno ima i tu aktivnost koja ju uveseljava i potiče na pokrete. Iako su joj teški, izrazito ju raduje odlazak na trening i najvažnije od svega, u tome uživa, istaknula je Valentinina majka.
Dodatno joj život uljepšavaju Iva i terapijski pas Bella, a također je član Udruge TRN osnovane s ciljem pružanja pomoći djeci, osobama s cerebralnom paralizom i njihovim obiteljima. “Udruga pokušava pružiti podršku roditeljima i djeci s cerebralnom paralizom i prema njihovim željama radi projekte. Organizirane su radionice za djecu i roditelje, muzejske radionice s elementima art terapije i psihosocijalne radionice s psihologinjom, a mojoj Tini individualne art terapije izrazito su značile, ali i pomogle”, pojašnjava majka dodavši kako uz to imaju i poneki izlet, a one aktivno sudjeluju u svim aktivnostima od osnutka udruge.
Ono što zapravo žele jest, kaže, učiniti ih sretnima i samo biti mjesto gdje će roditelji podijeliti svoje brige s onima koji ih razumiju jer i oni žive taj život i kažu kako im je žao što su nevidljivi cijelu godinu, osim na dan cerebralne paralize. Prepreka, kaže, ima na svakom koraku, a bez obzira na životne statuse, moraju imati veliki auto u koji stanu velika kolica, konstantno moraju brinuti hoće li moći prići trgovini ili liječniku zbog fizičkih barijera, što im dodatno otežava osnovne želje i potrebe, tako da ne mogu otići ni na sladoled gdje požele, nego gdje mogu. To su stvari o kojima ostali ljudi ni ne razmišljaju, jer se podrazumijevaju, ali, kako vidimo, nije svima jednako, a toga nismo ni svjesni.
“Cerebralna paraliza nije zarazna bolest, a naša djeca razumiju sve, iako neki od njih ne pričaju, imaju iste želje kao njihovi vršnjaci. To nisu nekakve posebne potrebe, kako svi vole reći, već su oni ljudi s poteškoćama zbog kojih nisu jednako prihvaćeni ni ravnopravni u društvu”, pojašnjava.
Život čine sitnice koje ga uljepšavaju, a Katarina kaže kako samo želi da njezina kćer bude sretna, iako svakim danom strahuje što će biti kad jednog dana roditelja ne bude.
