Suzana Zidar svoj profesionalni put u današnjem Dječjem vrtiću Vinkovci započela je nakon mature u vinkovačkoj Gimnaziji gdje je završila smjer odgojitelj. Uz rad, predškolski odgoj diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a napredujući u zvanju postala je i odgojitelj-mentor. Danas su iza nje 44 godine radnoga vijeka u ovoj ustanovi, koju od 2017. godine vodi kao ravnateljica.
Svojim predanim radom, stoji u obrazloženju nagrade, Suzana Zidar ostavila je neizbrisiv trag u području ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Kao velika zagovornica fizičke aktivnosti zaslužna je za promicanje sporta u okviru predškolskog odgoja. Veliku ulogu imala je u stručnom osposobljavanju mladih pripravnika kojima je bila mentor.
Njezina stručnost i želja za napredovanjem rezultirala je brojnim usavršavanjima i edukacijama među kojima je i Unicefov ciklus radionica „Rastimo zajedno”. Kao Unicefov edukator provela je 11 ciklusa radionica s roditeljima „Rastimo zajedno” te je osnovala „Klub očeva”. U svom radu proaktivno je promišljala o unaprjeđenju odgojno obrazovne prakse te pronalazila refleksivne puteve odgojno-obrazovnog rada putem radionica, aktivnosti, projekata, stručnih predavanja na županijskoj i međužupanijskoj razini.
„Jako me je obradovala nagrada. Nisam ni znala da sam predložena sve dok to nije prošlo na Gradskom vijeću. Bila sam iznenađena, a kada sam saznala da je prijedlog došao od roditelja iz vrtića „Vladimir Nazor” to me posebno obradovalo. „Nazor” je star 63 godine, a ja sam od svojih 44 godine radnoga vijeka u „Nazoru” provela 27 godina”, rekla nam je Suzana Zidar.
O odabiru svoga poziva danas kaže kako je prva želja bila profesor tjelesnoga budući da je voljela sport, a u mladosti je i trenirala atletiku i judo, međutim, to se nije ostvarilo jer nije bila u prilici studirati.
„U vinkovačkoj Gimnaziji kada je trebalo birati smjer odabrala sam smjer odgojitelj. O vrtićima nisam praktički ništa znala, mi u selu nismo ni imali vrtić. Međutim, kada sam krenula u dječji vrtić na praksu, ja sam se jednostavno u tome vidjela tako da sam se nakon mature i zaposlila kao odgojitelj i uvijek volim reći da je naš posao najljepši posao na svijetu”, kaže naša sugovornica.
Govoreći o svom pozivu kaže i to kako se puno toga promijenilo kroz godine.
„Razlika je jako velika nekada i danas. Mi smo tada znali imati i do 40 djece u skupini, a sada su tu neki drugi pedagoški standardi. Velika je razlika i u načinu rada. Odgojitelji su prije bili puno kreativniji, samostalniji, snalažljiviji u svom poslu. Mi smo zapravo bili skupljači. Hodamo po gradu vidimo kestenje, lišće, grančice, skupljamo ih i već u glavi imamo aktivnost koju ćemo provoditi s djecom. Uglavnom, bili smo puno kreativniji, a i djeca su bila drukčija i znala su smisliti igru ni iz čega”, ističe Zidar.
Za dužnost ravnateljice, kaže, odlučila se jer je držala da može donijeti neke promjene i potrebna poboljšanja u odnosu Grada prema ustanovi, ali je i dalje ostala prisutna u radu odgojiteljica.
„Znači, ne dolazim kao kontrolor i kao ravnatelj, nego kao suradnik i često puta sam znala i mijenjati kolegice ako treba uskočiti u skupinu. Tako da me i sadašnja djeca znaju i prepoznaju na ulici kao i ona nekadašnja. I zapravo najljepši dio moga posla mi je to kada sretnem ljude koji su nekada bili moja djeca u vrtiću i kada me oni prepoznaju i jave se. Moje prve generacije sada su odrasli ljudi od 45-50 godina. Radujem se kada čujem gdje su danas i što rade, a puno njih su vrlo uspješni. Tako da su to jako lijepi susreti s njima”, zaključuje Suzana Zidar.