Draga braćo i sestre!
Božić je blagdan nečuvenoga realizma Božje ljubavi prema čovjeku! U misi svete božićne noći pjeva se Psalam „Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se dveri vječne, da uniđe kralj slave“ (Ps 23,7). Bog dolazi! Emanuel! On je s nama! Ne više samo po riječima starozavjetnih proroka. On dolazi u liku Djeteta, jednoga od nas. On, kojemu su se mnogi nadali, pretvara nadu u stvarnost. Njega, koji je nekoć boravio među nama, čekamo da ponovno dođe. Stoga i u najnemirnijim vremenima Božić uvijek izgovara istu poruku, svijetlu i jasnu poput zrake nade, da „se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga“ (Tit 3,4).
Ne bojte se! „U srcu svakoga čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra, iako ne zna što mu sutra nosi“ (Papa Franjo, Spes non confundit, 1). U vremenu u kojemu smo često zatočenici lavine svakodnevne banalnosti na različitim razinama; u epohi za koju bismo smjeli reći: „Tko priča o pobjedama? Preživjeti je sve!“ (R. M. Rilke, Requiem), u stvarnosti razmrvljenih egzistencija, čije se središte postojanja više ni ne naslućuje, nada, ta „stvar od perja“ (E. Dickinson), preostaje nam često još kao jedina utjeha. Nada se rađa u krizama. Kriza, bilo kojeg oblika, može biti u životu pojedinca ili čitave kulture kolijevkom nove nade. I samo jedno takvo zrno nade može postati izvorom rađanja neustrašivosti protiv straha, milosrđa protiv nasilja, mira protiv ratova. Samo jedno njezino zrno može postati izvorom svjetla i snage ako joj krenemo ususret poput pastira, koji su nakon anđeoske poruke: „Ne bojte se!“, potičući jedni druge, uzviknuli: „Hajdemo dakle do Betlehema“ (Lk 2,15). Bog je ispunio svoje obećanje! Narodima, koji su u tmini hodili (usp. Iz 9,1) podario je spasenje, nadu, koja se „ne slama pred teškoćama“ (Papa Franjo, Isto, 3). Bog je ušao u našu povijest!
Otajstvena povijest. I nada i strah pitaju o budućnosti. Nada očekuje dobro, strah se boji zla. Kako tijekom povijesti, tako i danas, čovjek stoji pred pitanjem: „Je li posljednja moć na kojoj je svijet utemeljen dobro ili i zlo može biti moćno poput dobra?“ (Papa Benedikt XVI., Božićna homilija, 24. 12. 2011.). Odgovor na to pitanje često može usmjeriti život pojedinca, ali i budućnost naroda. U godini koja je pred nama, u kojoj se želimo spomenuti našega puta kao naroda i kao kršćana, „spomen na bitne događaje naše povijesti nije samo poučno pamćenje, nego prepoznavanje našega hoda s Gospodinom te uprisutnjenje našega odnosa s njim koji je u temelju tih povijesnih događanja. Zbog toga su ona za nas otajstvena“ (HBK i BK BiH, Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu Crkve, hodočasnici nade, 9). I nama je, kao narodu, upućena riječ anđela: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (Lk 2,11). Godina zamišljena i kao godina duboke duhovne obnove našega identiteta i naše vjere potiče nas na ponovno otkrivanje otajstva prema kojemu „nas je Bog postavio na mjesto i u vrijeme u kojemu on u svojoj providnosti računa s nama“ (HBK i BK BiH, isto, 24).
Emanuel – s nama Bog. I naša povijest, osobna i nacionalna, ohrabruje nas trajnim iskustvom Kristove blizine među nama. Bog je uvijek ondje gdje je i čovjek. No, neki dijelovi naše povijesti upozorenje su nam za sadašnjost. Božićni himan „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima“ (Lk 2,14) nije nikakav politički model, nego zaziv Crkve koji pred Bogom ponavljamo posebno u ovo vrijeme u kojemu je, zbog ratova i terorističkih čina, svakim danom sve više praznih mjesta za stolom zajedništva čitavoga čovječanstva. Kršćanske vrijednosti današnje Europe, a time i našega hrvatskog naroda, nećemo spasiti mržnjom i neprijateljstvom ni prema komu, ni zazorom pred strancima i drukčijima, koji u potrazi za boljim životom žele sagraditi dom među našim domovima. Stoga ćemo iznova moliti Novorođenoga da razumijemo riječi „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše (Iv 1,11). „Ne bojte se!“ – djelatna je nada koja želi paralizirati sȃm strah i svaku bojazan od budućnosti koju nam je Gospodin providio! Božja je zvijezda nad našom domovinom! Za mnoge smo danas Betlehem nade, topla zaštita od patnje i lutanja. „Bol ljubavi postaje naše spasenje i naša radost“ (Papa Benedikt XVI., Spe salvi, 47). Kršćanstvo je više od svakog humanizma! Ono je stalno opredjeljenje za Boga i čovjeka!
Braćo i sestre! Pred nama je Sveta godina redovnoga jubileja 2025. I spomen 1100. obljetnice važnih događaja naše rane povijesti i početaka Hrvatskoga Kraljevstva. Sa svim vjernicima svijeta, izgovaramo riječi: Spasiteljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja! Za čovjeka, hodočasnika nade, kako nas snažno žele podsjetiti jubileji, nikada nije kasno da se zaputi na stazu koja vodi do susreta s Gospodinom, kako bi iskusio takvo preporođenje. Na tom je putu potrebno da „u nadi budete radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani“ (usp. Rim 12,12).
