Stiglo je vrijeme korizme, vrijeme koje obično dočekujemo s nedoumicom čega se odreći. S tim pitanjima ovih dana mi kršćani često se međusobno ‘ispitujemo’. Čokolade, deserti ili neka druga ukusna jela, zatim pivo, vino ili neka druga pića – najčešće su korizmene žrtve. Međutim, malo tko vodi računa o tome kako je korizma ujedno i vrijeme molitve. Odnosno, korizma nije samo vrijeme odricanja. Dapače, to je vrijeme kada bismo se trebali više potruditi oko svog odnosa s Bogom.
Svake godine, pripremajući se za slavlje Uskrsa, velike svetkovine vazmenoga otajstva, prolazi se kroz četrdesetodnevno pročišćenje pustinje: “četrdeset dana” korizme. Korizma je razdoblje koje počinje Pepelnicom a završava Velikom subotom, dan prije Uskrsa. Kad isključimo nedjelje (rani su crkveni oci zabranili postiti nedjeljom) obično ostaje ukupno četrdeset dana.
Kako piše Bitno.net, broj četrdeset je prije svega simboličan. Najranije spominjanje četrdesetodnevne priprave za Uskrs može se naći u kanonima Sabora u Niceji (325. godine). Ipak, jedan od najsažetijih izraza njezina značenja pojavljuje se u djelu svetoga Ivana Kasijana, u 5. stoljeću. On korizmu opisuje kao “desetinu godine”, zato što otprilike obuhvaća desetinu danâ jedne godine. Te dane prinosimo Gospodinu kao posebnu žrtvu; čineći to, mi slijedimo primjer njegova posta, kao što je on i htio da činimo. Kasijan također bilježi i starozavjetne primjere Izraela u pustinji, i Mojsija i Ilije koji su se također podvrgnuli četrdesetodnevnom postu.
Ako smo laici koji žive svjetovnim životom, ne moramo se odlučiti za samostanski post na kruhu i vodi. Korizmeni običaj posta slijedimo tako što se “odričemo nečega”, po mogućnosti drage nam hrane ili razonode kojoj smo odviše privrženi. Možemo također prestati jesti između obroka ili preskočiti desert, ili jesti umjerenije. Sve to četrdeset dana vraćamo Bogu ne zato što je to nešto “loše”, nego upravo zato što je veoma dobro. Samo bi dobre stvari trebalo prinositi Bogu za žrtvu; samo najbolje od žetve smijemo prinijeti kao desetinu. To dajemo Bogu kako bismo naučili da ne smijemo ništa staviti na mjesto koje Bog zauzima u našim životima.
Ne treba ni spomenuti da bismo se također trebali ostaviti svih navika koje su grješne i nemoralne – ali ovo obično ne pripada onim stvarima kojih se odričemo za vrijeme korizmenoga posta. To su postupci kojih se trebamo odreći (ili barem imati namjeru odreći ih se) i prije nego što započnemo s korizmenom disciplinom.
Recite nam, čega se vama najteže odreći?
Posteći, mi se pripravljamo za blagdan, ili riječima svetoga Atanazija: “pročišćeni četrdesetodnevnim postom, molitvama, disciplinom i dobrim djelima, moći ćemo blagovati svetu pashu u Jeruzalemu.”
Vrhunac svega jest krštenje koje je rana Crkva nazivala prosvjetljenje (Heb 6,4;10,32), a zatim euharistija koju su apostoli nazivali koinonia ili “zajedništvo”. Od starih vremena Crkva je kršćansko hodočašće vidjela kao kretanje koje je vodilo od pročišćenja do prosvjetljenja i napokon do sjedinjenja s Bogom. Ovo su koraci koje označavamo na našemu putu po sakramentima inicijacije. Oni ocrtavaju obrazac koji se odigrava kroz povijest, kroz život, kroz liturgijski tjedan, kroz godinu, pa čak i kroz misu. Usklađujući se s vazmenim otajstvima, mi kroz pokoru “prelazimo” (aramejski pasha = prijelaz) iz grijeha u zajedništvo s Bogom, piše Bitno.net prema knjizi Scotta Hahna “Znakovi života”.