Iza Ivane Purkić povijesna je godina u kojoj je nastupila na Paraolimpijskim igrama u Parizu. Članica Paraatletskog kluba Vinkovci odličnim rezultatima zasluženo je osvojila nagrade za najboljeg sportaša/icu s invaliditetom u našem gradu i županiji, a novi izazovi već sada kucaju na vrata.
Na početku razgovora Ivana nam je otkrila kako dobivanje ovih priznanja u njoj bude više osjećaja u jednom trenutku.
„Ponosna sam da netko prepoznaje i cijeni ono što radim. Također, sretna sam i zadovoljna jer ono što sam radila tijekom cijele godine nije bilo uzalud”, ponosno će.
Kruna karijere svakako joj je nastup u Parizu, to je san svakog sportaša, a kako sama kaže, s rezultatima u 2024. ne može biti nezadovoljna. Trenutačno je deseta paradiskašica svijeta, a nakon samo tri godine treninga nastupila je na Igrama.
„Znati da si jedan od najboljih i da si na jednom mjestu s najboljima je poseban osjećaj. Boraviti u olimpijskom selu osjećaj je ponosa i sreće. Želim da svi sportaši tako nešto dožive. Osjećaj je još bolji znajući da sam vjerojatno jedina parasportašica Vinkovaca koja je na Igre otišla braneći hrvatske boje pod okriljem kluba iz našeg grada”, poručuje.
Najbolja parasportašica grada i županije trenira svaki dan, u posljednje vrijeme odmara samo nedjeljom. Treninge ima na stadionu i u teretani. Bacački trening traje između 60 i 90 minuta jer jednostavno dolazi do umora. U teretani svaki dan radi nešto drugo – noge, leđa, core i stabilnost trupa, prsa, a usavršava i ono najvažnije za bacače, eksplozivnost.
„Teško je uskladiti posao i trening. Ljudi najčešće misle da sam pravi sportaš koji trenira ujutro i poslijepodne. Onda se šokiraju kad kažem da sam odradila smjenu u vrtiću, na stadionu i u teretani. Nekada imam osjećaj da moj dan nema kraja, a uz sve to, imam i kuću i muža. Ponekad stvarno ne znam kako se nosim sa svime”, kroz smijeh će Purkić.
Naša parasportašica u nedjelju je oborila državni rekord, a nada se da će oboriti europski rekord koji silno želi. Također, ove godine u listopadu očekuje ju Svjetsko prvenstvo u Indiji, nadalje planira odlazak na Grand Prix u Tunis, Otvoreno prvenstvo Srbije u Kruševcu i na druga natjecanja u Hrvatskoj.
„Za sve nagrade zahvaljujem se svom treneru Marku Leovcu. Naša je priča posebna, od početka smo sve učili zajedno. Puno smo toga prošli, on vjeruje u mene i kada sama nemam vjere u sebe, to je odlika vrhunskog trenera. Također, u tri godine nisam imala ozljedu, pravi smo tim i mislim da će se još čuti o našim uspjesima”, dodaje.
Purkić se osvrnula i na problem što na našem području ne ostaje previše vrhunskih sportaša. Oni su ovdje dok ne postanu dobri pa odlaze dalje jer tamo imaju stipendije.
„I sama sam dobila ponudu otići, ali svi znaju da nisam na prodaju i da volim svoj grad više od ičega. Zaplačem kada drugi kažu „Ivana Purkić iz Vinkovaca, baca za Paraatletski klub Vinkovci”. Drugi gradovi daju stipendije 450 eura mjesečno, a neke županije 4000 eura godišnje jednokratno. Smatram da isto to može i moj Grad i Županija s obzirom na broj kategoriziranih sportaša. To bi bilo lijepo, a možda bi i zadržalo mlade u sportu u gradu na Bosutu”, zaključuje Ivana Purkić.
Uvijek nasmijana Vinkovčanka nema puno slobodnog vremena, a kako nam je otkrila, nedjeljom ne propušta misu i popodnevnu kavu s prijateljicama. Također, pod svoj hobi svrstala je i gledanje serije „Kumovi” nakon koje uvijek ode na spavanje.
