Na današnji dan 1991. godine Vinkovci su doživjeli jedan od svojih najtežih i najtragičnijih trenutaka u Domovinskom ratu. 12.9. srpske snage, uz potporu JNA, izvele su žestoke i neselektivne napade na grad i okolicu, zasuvši ih stotinama projektila ispaljenih iz topništva, minobacača i tenkovskih cijevi. Posebno su stradali gradsko središte i javne institucije, ali granate nisu birale metu jer padale su i na stambene zgrade, civilne objekte i infrastrukturu, čime se jasno pokazivala namjera slamanja grada i njegovih stanovnika.
Grad je toga dana pogodilo više od 500 projektila. Razlog službeno navedenog bombardiranja bio je bijeg tridesetorice rezervista JNA, mahom vojvođanskih Mađara, koji su se dan ranije predali hrvatskoj policijskoj patroli kod Vinkovaca. Međutim, pravi razlog bio je puno dublji jer Vinkovci su bili ključna logistička točka za opskrbu i pomoć Vukovaru, a srpski kapetan JNA Rodoljub Đorđević želio je zastrašiti grad i slomiti njegovu volju. Samo dan ranije poručio je da će „Vinkovcima prirediti pakao“, a svoje prijetnje se doista držao.
Prve detonacije čule su se u 18:07 sati, a granatiranje je trajalo satima, sve do kasno u noć. Grad je bio u potpunom mraku jer je javna rasvjeta bila isključena, a između silovitih eksplozija odjekivala je i rafalna paljba. Vinkovci su te noći izgledali postapokaliptično, razoreni i u plamenu, no zahvaljujući pravovremenoj reakciji kriznog stožera i zapovjedništva obrane, većina građana se na vrijeme sklonila pa unatoč razaranju nije bilo ljudskih žrtava.
U to vrijeme obrana Vinkovaca bila je tek u začetku. Teritorijalna obrana i skupine branitelja imale su malo oružja, uglavnom lovačkog, a ozbiljnija protutenkovska sredstva bila su rijetkost. Ipak, upravo iz tih dana izrasla je jezgra buduće 109. vinkovačke brigade koja će kasnije postati simbol otpora i ustrajnosti u obrani istočne Slavonije. Neprekidna bombardiranja razorila su bogatu kulturnu i povijesnu ostavštinu grada, kulminirajući kulturocidom kroz uništenje gradske knjižnice i njezinih najvrjednijih zbirki samo nekoliko dana kasnije.
Rat je prekinuo i kulturni život grada. Vinkovačke jeseni, najveća manifestacija slavonskog folklora i tradicije, po prvi i jedini put nisu održane. Umjesto pjesme, plesa i tambura, ulicama su odjekivali zvuci granata, a grad je uronio u ratnu stvarnost.
Napad 12. rujna 1991. ostavio je iza sebe neviđeno razaranje i duboke rane na kolektivnoj memoriji Vinkovčana. Ipak, kapetan JNA u svojoj namjeri nije uspio – umjesto straha probudio je još veći bunt i odlučnost. Taj kobni dan ostao je zapisan kao presudan trenutak jer pokazao je razmjere agresije, ali i snagu branitelja i građana da unatoč svemu ostanu na svojim ognjištima i obrane svoj grad.
