Reći da nešto ne mogu jer ne vide – to je, najblaže rečeno, velika zabluda. Jer mogu. Itekako mogu. Svakodnevno to dokazuju članovi Udruge slijepih Vukovarsko- srijemske županije, koja okuplja njih oko 185, od kojih je 50 aktivno. Kroz svoj rad i sudjelovanje u životu zajednice, pokazuju ne samo da su ravnopravni članovi društva, nego i da su – vrijedni divljenja.
Glas slijepih i slabovidnih rijetko dopire do šire javnosti, a još rjeđe ih slušamo s istinskim razumijevanjem. Njihove priče kriju snagu, borbu i neiscrpnu volju za životom. Upravo kako bi se taj glas jasnije čuo, svake se godine 15. listopada obilježava Međunarodni dan bijelog štapa – dan koji ne simbolizira samo pomagalo za orijentaciju i kretanje, već ponajprije simbol slobode, samostalnosti i dostojanstva.
Međunarodni dan slijepih i dan bijelog štapa obilježavaju se u svijetu s ciljem podizanja svijesti građana o specifičnim potrebama slijepih i slabovidnih osoba, ali i obavezama zajednice prema njima.
Nezadovoljavajući položaj slijepih osoba proizlazi iz otežanih mogućnosti zapošljavanja, prisutnosti diskriminacije i stigmatizacije, nedostatku ili nemogućnosti nabavke asistivnih pomagala. Ali i unatoč svemu, oni ne traže sažaljenje. Oni traže priliku.
Jedan od onih koji tu priliku ne propušta već desetljećima je Miroslav Bebek, predsjednik Udruge, koji svojim životom svjedoči što znači ne odustati.
„Bijeli štap je simbol prepoznavanja slijepih osoba, kako u prometu, tako i u svakodnevnom životu. I ne treba se toga sramiti! Ako ne vidimo, nismo nevidljivi”, kaže Miroslav, koji je član Udruge od 2006., a slijep je postao 1991. godine kada je ranjen kao dragovoljac Domovinskog rata, nedaleko od Topuskog.
Prije toga, bio je automehaničar, radio je u tvornici, vozio taksi. Imao je, kako kaže, „pun život“. A onda – mrak.
„Kad sam ležao u bolnici, prvo sam pitao zašto je ugašeno svjetlo. Doktor mi je tada rekao da više neću vidjeti. I dodao da se za lijek trebam strpjeti. Bilo je teško. Prvo sam se pitao kako ću dalje, kako ću uopće funkcionirati. Ali onda sam, nakon što mi je dosadilo sjediti kod kuće, rekao sam sebi – moram živjeti. Imam ženu, imam djecu. Imam razlog”, priča.
Danas živi u Ceriću, mjestu kraj Vinkovaca, kamo se vratio nakon ratne traume. Premda u manjoj sredini uživa mir i blizinu zajednice, ona ima i svoja ograničenja.
„U Zagrebu, gdje sam prije živio, infrastruktura je prilagođena. Ima taktilnih staza, semafora sa zvučnim signalima, prilagođenog prijevoza… Ovdje, ako želim iz Cerića doći samostalno do Udruge u Vinkovcima, ne mogu. Nemam cijelim putem pješačku stazu. Moram izlaziti na cestu. A to je opasno – za mene i za druge poput mene“, iskreno priča.
Miroslav vjeruje da se svijest ljudi mijenja. Sve je manje predrasuda, sve više prihvaćanja. No, kaže, to nije dovoljno – jer prihvaćanje bez stvarne pristupačnosti ostaje tek lijepa riječ.
„Biti slijep ne znači biti manje vrijedan – nego samo drugačiji“, dodaje.
O prometnoj povezanosti i sigurnosti slijepih osoba govorila je administrativna djelatnica Josipa Sanković.
„Dugogodišnjim zalaganjem postavljen je zvučni semafor na jednom križanju. Knjižnica sada ima odjel za slijepe, a naši članovi dobivaju uslugu osobne asistencije videćeg pratitelja. Iako su mnogi starije dobi i teško dolaze, okupljanja im puno znače – zajedno su, pomažu si, poput obitelji“.
Dodaje kako većina mladih odlazi na studij u Zagreb, gdje i ostanu raditi, dok je takav razvoj u Slavoniji još uvijek rijetkost.
„Pozivamo sve na Trg bana Šokčevića za Međunarodni dan bijelog štapa da nam se pridruže i podrže. Pripremili smo štand s predmetima iz kreativnih radionica i pomagalima koja naši članovi svakodnevno koriste“, najavila je Josipa.
I zato, taj dan podsjetnik je da svi imamo ulogu – da budemo oni koji vide. Vide potrebe svojih sugrađana. Vide potencijal u ljudima. Vide vrijednost u različitosti.
