Iz dana u dan zima nam je sve bliža što za dio naše zajednice znači promjenu u svakodnevnom načinu života. Posjetili smo Dom za starije osobe Vinkovci jer smo željeli saznati kako njegovi korisnici provode vrijeme tijekom hladnijih dana, kada boravak na otvorenom više nije moguć. Umjesto tišine i dosade, ondje smo pronašli smijeh, pjesmu, miris kolača i, ono najvažnije, zajedništvo koje grije bolje od svake peći.
U Domu za starije osobe Vinkovci život zimi ne staje. Naprotiv, ondje dani znaju biti topliji i življi nego ijedan proljetni, zaslužna je za to cijela domska obitelj, ali ponajviše radna terapeutkinja Marina Belačić, koja svojim osmijehom i beskrajnom energijom neumorno osmišljava svaki sat, svaku sitnicu koja starijim korisnicima donosi radost i smisao.
„Radna terapija ima izrazito važnu ulogu jer unosi smisao, radost i osjećaj zajedništva u svakodnevni život korisnika”, kaže Marina. „Kroz jutarnju tjelovježbu, pjevačku i literarnu grupu, domaće aktivnosti, društvene igre, likovno-kreativne radionice ili knjižnicu, pomažemo korisnicima da izraze kreativnost, očuvaju zdravlje i razviju osjećaj pripadnosti zajednici.”
Upravo to zajedništvo, kaže, čini da Dom više ne bude samo ustanova, nego dom u pravom smislu te riječi. Posebno mjesto u srcima korisnika zauzima i terapijski pas Bleki, crni mezimac koji svakog četvrtka dolazi u stacionar.
„Četvrtkom mi dolazi Bleki i to je meni sve na svijetu. Cijeli tjedan čekam taj dan”, priča gospođa Ljubica Tadić, koja zbog slabijeg zdravlja više ne može izlaziti. „Pomazim ga, pričam mu.., fali mi životinja, jer sam ih imala cijeli život. Kad Bleki dođe, meni je to kao da je nedjelja.”
U jednoj od svjetlijih soba, kroz koju se čuje pjesma i smijeh, redovito se okuplja pjevački zbor Doma. Njihov voditelj, i nama svima poznat, korisnik Željko Piperković – Pipe svojim entuzijazmom uspio je oživjeti zbor koji je neko vrijeme bio uspavan.
„Kad sam došao, zbor je bio tih, stariji ljudi, skromni, povučeni. Ali htio sam to malo ustrojiti, dati mu duh, pa smo se organizirali. Sad nas ima četrnaestero, redovito vježbamo i baš se pripremamo za Advent i Božić.”
Pipe ne skriva ponos dok priča o svojim pjevačima. „Ne moramo se nikoga stidjeti ni bojati. Mi smo pokazali da možemo, da imamo volje i srca. A kad se pjeva, sve drugo nestane.”
Kaže da je sve to lakše uz podršku Marine i glazbenika Danijela Čelebića, koji im svira i pomaže u pripremi nastupa. U zborske probe nerijetko navrate i gosti: tamburaši, pjevači, poznata lice s naše scene.
„Došao je i Stanko Šarić i Jeršek Štef, a uskoro nam možda stiže i Đani Stipaničev. Sve to ljudima znači, jer pjesma liječi. Ona grije više od svake peći”, istaknuo je.
Za one koji ne pjevaju, tu su radionice. A među njima, prava duša svake radionice je Matilda Pufler, koja je u domu već puno desetljeće.
„Da nije ovih poslova koje nam Marina nudi, ne znam kako bih se osjećala. Ja volim raditi, ne zbog drugih, nego zbog sebe. Radi duše, radi društva.”
S osmijehom nabraja sve što su radili: kolače, palačinke, ručak „za dušu”, zlatni vez, slike na platnu, preslikavanje na staklo, vunene ukrase, blagdanske aranžmane…
„Kad mi počnemo raditi, nema mjesta u radionici. Miris kolača ispuni cijeli kat. I tad, znate, i oni koji nikad ne dolaze dođu”, dodala je.
Potvrđuje to i terapeutkinja Marina i zaključuje: „Upravo to zajedništvo, to iskreno, ljudsko, ono je što pokreće sve. Ovdje, gdje se starost ne mjeri godinama nego osmijehom, svaki dan jest, dan za dušu”.
