Svjedoci smo kako moderni brakovi sve češće završavaju razvodima. Samo prošle godine 685 parova je stupilo u bračnu zajednicu, dok je 237 odlučilo ju raskinuti. Rekli bismo kako je svaki treći par odlučio reći „zbogom“ zajedničkom životu.
Životne priče onih koji zajedno koračaju desetljećima dobivaju posebnu težinu. Dok statistika kaže da se gotovo svaki treći par odlučuje rastati, Crkva nas u studenom podsjeća da je brak više od pravnog ugovora. To je zavjet, savez dvoje ljudi pred Bogom i zajednicom. Upravo zato ovih su dana u župama vinkovačkog kraja obilježeni bračni jubileji, a supružnici obnovili svoje zavjete. Neki nakon deset, neki nakon pedeset ili šezdeset godina zajedničkog života.
Jedan od tih parova su i Magdalena i Ivan Drašković. Prošlo je već pola stoljeća otkako su jedno drugome pred Bogom obećali ljubav i vjernost u dobru i zlu. I oni su svoje zavjete ponovno obnovili u novoselskoj župi uz još 3 para.
Magdalena i Ivan upoznali su se na jednom od plesnjaka u Ivankovu. Dolazio je dvije godine stariji Ivan i u Magdalenine rodne Nove Mikanovce i već ju je tamo spazio nekoliko godina ranije. „Došao je s prijateljem. Moja druga i ja smo se dogovorile. Ja ću biti s višim jer sam viša, s višim, a ona s nižim. Nisam sigurna jesu li su oni došli po nas za ples ili su dame birale“, pokušava se prisjetiti Magdalena, u društvu poznata kao Magda.
Plesnjaci su tada bili središte zabave. Išlo se s kirbaja na kirbaj, iz sela u selo. Ubrzo se Magdina obitelj preselila u Vinkovačko Novo Selo, bliže Ivanu. Slijedile su šetnje, kino, kolači i društvo koje ih je, kako kažu, činilo sretnima. „Prekrasno je bilo, baš lijepo. Subotom se išlo u grad. Ples bi završavao do 23 sata i krenuli bismo pješke kući“, dodaje Ivan.
Vjenčali su se davne 1975. godine. Ivan s 24, a Magda s 22 godine. Svatovi su stjecajem okolnosti bili maleni i skromni. Bračni život brzo je stavljen na kušnju. Samo četiri dana nakon vjenčanja Ivan je otišao služiti vojsku u Rumu. „Bio sam 15 mjeseci u vojsci, ali smo se stalno posjećivali“, prisjeća se Ivan. „Žena je bila trudna pa je stalno išao kući“, nadovezuje se Magda sa smiješkom.
„Trebali smo imati petero djece, ali imamo troje. Nismo stigli“, ističe Ivan i dodaje kako su rođenja njihove djece najljepši trenutci u braku. Magda pak napominje kako im je i s odgojem troje djece pomogla Ivanova majka. Savjetovala ju je da ide na krojački tečaj pa i dan-danas sebi, svojoj djeci i unucima prepravlja, šiva odjeću.
Radni staž provela je radeći u jednom od gradskih kioska, a Ivan kao prometnik vlakova na vinkovačkom kolodvoru. Kako se obitelj povećavala tako su polako nadograđivali kuću. Tko je bio stroži roditelj, ne znaju odgovoriti. Ali sigurni su kako su svoju djecu naučili radu. Njihova djeca, Ivana, Željka i Damir, vrlo brzo su otišli od kuće i njih dvoje su opet bili sami. Danas imaju petero unučadi i kao svaki djed i baka popuštaju tamo gdje su roditelji tvrdi. „Bolje je biti baka i dida. Jako volim djecu. Kod nas mogu raditi što hoće pa se djeca ljute na nas“, šali se Ivan.
Oduvijek su sve radili zajedno. Od kućnih obaveza preko uređivanja vrta, branja šipka, gljiva pa sve do svakodnevnih dugih šetnji. Godinama su njih dvoje svako poslijepodne odlazili šetnicom do Sopota. Ondje su postali prepoznatljivi svim posjetiteljima Bosuta. Možda se u tome krije i odgovor na pitanje zašto njihov brak traje. Ne u odsutnosti problema, nego u prisutnosti volje da se zajedno prolazi kroz njih.
U posljednje vrijeme Magdalena zbog bolova u koljenu, ili „ostaritisa“, kako kaže kroz smijeh, sve rjeđe prati Ivana u šetnjama. Ljudi koji ga susretnu na šetnici prema Sopotu odmah primijete da je sam jer godinama su bili gotovo zaštitni znak tog puta. Hodali su jedno uz drugo u svakom godišnjem dobu, u istom ritmu. „Gledaju me čudno kad sam sam pa pitaju za nju. Odmah kažem da je dobro, samo joj je teško hodati“, objašnjava Ivan.
Nijedan brak nije savršen, ali dok je ljubavi i međusobnog poštovanja, on može dugo trajati. „Ide se dan po dan. Bude i tenzija i vike i rike i dreke, ali se oprašta. Tu je ta ljubav koja nas uvijek veže kao i molitva. Nema ničega bez Boga“, kaže Magda.
Doista, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Onako kako su si obećali u travnju 1975. toga se drže i danas. Posljednje dvije godine za Ivana su teške. Moždani udar ostavio je traga na motoričkim i kognitivnim sposobnostima pa je morao ponovno učiti kretati se, hodati, čitati. „Morao sam krenuti od nule. Danas pomalo i čitam“, kaže nam Ivan koji se brzo vratio svojim šetnjama sa suprugom.
Životi nam se odvijaju u ubrzanom ritmu u kojem su odnosi često kratkog daha, a obveze se izbjegavaju jednako brzo kao što se sklapaju. Priča Magdalene i Ivana nudi rijetku protutežu, odnosno miran, tih, ali postojan dokaz da su najčvršće veze one koje se njeguju iz dana u dan.
Trajnost ne dolazi iz velikih gesta, nego iz sitnica: zajedno obaviti ono što treba, prošetati, oprostiti, nasmijati se, reći „bit će bolje“ i onda učiniti sve da doista bude. I u trenucima bolesti i straha, i u šetnjama uz Bosut, i u svakodnevici ispunjenoj običnim zadacima.
Njihov jubilej nije samo obiteljski događaj, nego i mala lekcija zajednici. Podsjetnik da nijedan odnos nije otporan na krize, ali da su ljubav, povjerenje i vjera, kako kažu sami supružnici, najčvršći temelj.
