Dan poslije Božića vjernici širom svijeta slave blagdan svetog Stjepana, prvog kršćanskog mučenika i jednog od sedmorice đakona iz najranijih dana Crkve. Blagdan svetog Stjepana Prvomučenika u Hrvatskoj se obilježava i kao neradni dan.
Premda se tim blagdanom slavi radost novog početka, životna priča svetog Stjepana obilježena je nepravdom, podmetanjima i zlobom. O njegovu životu sačuvano je relativno malo povijesnih podataka, a tradicija obilježavanja njegova spomendana započela je 26. prosinca 380. godine.
Stjepan je bio Židov iz Jeruzalema koji je prihvatio Kristovo učenje i odlučio naviještati Radosnu vijest svima oko sebe. Djela apostolska navode da se posebno zauzimao za siromašne i slabe, zbog čega ga je prva kršćanska zajednica izabrala među sedmoricu đakona.
U svojim je propovijedima otvoreno ukazivao na odgovornost onih koji su sudjelovali u Kristovoj smrti, svjestan da mu takve riječi mogu donijeti ozbiljne posljedice. Dodatno je razljutio tadašnje moćnike jer se oko njega okupljao sve veći broj Židova koji su prihvaćali kršćansku vjeru. Slijedeći Kristov nauk u životu, Stjepan ga je slijedio i u načinu svoje smrti.
Potaknuti bijesom zbog njegovih propovijedi, pojedinci su s njim započeli javne rasprave o Evanđelju. Kako ga nisu mogli nadvladati argumentima, posegnuli su za spletkama. Lažno su ga optužili da govori protiv Mojsija i Boga, što su pismoznanci i hramski starješine spremno iskoristili.
Uhićen je 36. godine te je, pod optužbom za bogohuljenje, izveden pred Veliko vijeće. Tamo mu je suđeno na temelju lažnih svjedočenja. Stjepan je pritom nadahnuto govorio o povijesti spasenja od Mojsija do Isusa i podsjetio da su Židovi pogubili Krista. To je dodatno razbjesnilo okupljene, koji su ga potom odvukli izvan grada i kamenovali.
Sveto pismo bilježi da je Stjepan, slijedeći primjer svoga Učitelja, u posljednjem trenutku izgovorio: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh.“
Zbog toga je postao snažan simbol oprosta i borbe protiv nepravde. U umjetnosti se najčešće prikazuje kao mladi đakon, odjeven u đakonsku odoru, s palmom u jednoj i kamenom u drugoj ruci. Njegova smrt imala je velik značaj za ranu Crkvu jer su nakon toga započeli teški progoni kršćana, u kojima su stradali mnogi vjernici, ali su se iz njih iznjedrili i brojni veliki sveci.
Dugo se nije znalo gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Tek oko 400 godina kasnije, prema predaji, palestinski svećenik Lucijan imao je viđenje u kojem mu je otkriveno mjesto Stjepanova posljednjeg počivališta. Nakon toga pronađeni su njegovi ostaci i preneseni u Rim, gdje su položeni uz svetog Lovru, đakona rimske Crkve.
Tako je sveti Stjepan postao zaštitnik đakona, zidara, klesara, izrađivača lijesova te osoba koje pate od glavobolje. Njegovo ime grčkog je podrijetla i nosi snažnu simboliku – riječ stefanos znači okrunjen ili ovjenčan, a vijenac simbolizira nadu, vječni život i beskonačnost. Osim Stjepana, imendan na ovaj dan slave i Stefani, Stipani, Štefe, Štefanije, kao i Krunoslavi, Krune te drugi s imenima izvedenima iz istog značenja, koji imendan imaju i u kolovozu.
