Povijesne obljetnice 15. siječnja obilježile su Republika Hrvatska i Vukovarsko-srijemska županija – 34. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i 28. obljetnicu završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Tim je povodom u svoju fotoreportersku arhivu posegnuo naš kolega, fotograf Dražen Bota, te je na svom Facebook profilu na svjetlo dana, prvi put nakon gotovo 30 godina, iznio svoje fotografije nastale u hrvatskom Podunavlju za vrijeme mirne reintegracije od 1996. do 1998. godine, koju je kao fotoreporter Večernjeg lista pratio s kolegama Gordanom Panićem i Damirom Glibušićem.
Sve su te fotografije dokumenti vremena, a većina njih ima posebnu dodatnu notu koju im daju snažna emocija i ekspresija autora jer, kaže Bota:
„Mi smo ovdje bili strastveni sudionici onoga što se događalo i bili smo izrazito na jednoj strani. Najčešće takav fotoreporterski osvrt ne prolazi kod urednika jer on ima drugu viziju i drugi osjećaj. On sjedi kilometrima ili stotinama kilometara daleko od događaja i smatra da si pod utjecajem emocija, što je i bilo tako, a velika je razlika između strastvenog sudionika i ravnodušnog promatrača i ta se razlika vidi na fotografijama.”
Sa srcem i emocijom iza fotoobjektiva, Bota je na svoj način bilježio jedno vrijeme i prostor, ljude i događaje.
„U to sam vrijeme nosio tri fotoaparata. Jedan s crno-bijelim filmom, koji je bio za razvijanje odmah i slanje u redakciju, drugi s kolor-negativom, koji je bio za neke posebne motive koji su tražili boje, i još jedan koji je u sebi imao dijapozitiv (slajd), što je tada bio vrhunac. Tako je to arhiva na tri razine u tom smislu, a isto tako i na tri razine viđenja. Znači, dokumentarnog – odnosno onoga što šalješ kao vijest, zatim tvog viđenja stvari i onda nečega tada još nedefiniranog, a to je niz fragmenata iz svih segmenata života na tom području u to vrijeme.”
Samo jedan isječak, primjerice, epizoda je vezana uz Festival glumca i grad Ilok kao simboličan grad domaćin.
„Bio je to prvi odlazak glumaca na to još uvijek okupirano područje, gdje su oni kratko posjetili Ilok, a kako je bio i Međunarodni dan muzeja, posjetili smo i iločki muzej, tada takozvani Muzej Republike Srpske, u koji su nam još i naplatili ulaz, što je dodatno pridonijelo apsurdnosti situacije. I onda još – što zateknemo? Zateknemo zidove s ispražnjenim okvirima bez slika, znači umjetnine pokradene, a platili smo ulaz da ih vidimo. Na kraju smo vidjeli samo nekakav nakaradni postav. I danas se sjećam Mate Batorovića, koji je organizirao rad Muzeja u progonstvu, kako tužan stoji sa svojom kožnom torbom i gleda te prazne okvire, a ta je fotografija izašla na naslovnici Vjesnika. Taj mi je motiv ostao jako upečatljiv, a to je samo jedna u nizu emotivnih scena kojima sam svjedočio i koje sam zabilježio.”
Posebno pamti i iznenadni dolazak predsjednika Franje Tuđmana u Nijemce.
„Tamo je organiziran susret prijelaznog upravitelja generala Kleina i predsjednika Tuđmana i tu sam napravio jednu fotografiju koja je objavljena na naslovnici Večernjeg. Kasnije je do mene došla priča da je predsjednik Tuđman bio izuzetno zadovoljan i pohvalio je glavnog urednika naslovnice, koji je, kada se vratio u redakciju u Zagrebu, pitao ‘Tko je taj mali koji je to snimio?’”, sjeća se Bota, koji je za Večernji počeo raditi kao dvadesetogodišnjak te se praktički na samom početku rada za tada vodeće dnevne novine susreo s izazovom mirne reintegracije.
Iz tog vremena Bota pamti i na svojim fotografijama čuva ljude koji nakon godina čekanja uplakani ulaze u svoja sela.
„S malo ili ništa su otišli s tih ognjišta i s malo ili ništa su se vratili na malo ili ništa, ali nekako su bili sretni i to je taj duh koji ih je i održao. Kuća je srušena, a baka okopava gredicu sa cvijećem. Ili čovjek koji razgovara s Jordancima – oni u odorama UN-a, a on u špenzletu i rajtoznama, u staroj graničarskoj vojnoj odori. Dvije odore koje dijele stotine godina na istom mjestu. Samo jedna tu i pripada. A što se prvo radilo pri povratku? Prvo se išlo u potragu za nošnjama koje su ostale skrivene ili su se nošnje vraćale. KUD-ovci su ih nosili ponosno u više prilika u to vrijeme kao dokaz našega kontinuiteta na tom području. Za nekog stranog promatrača to su bili čudno obučeni ljudi, a u stvari je to bio naš identitet.”
Na fotografijama su i kuće, sakralni i društveni objekti, redovi za propusnice, prva razminiranja, čišćenja bunara, akcije Crvenog križa, prve ekshumacije, zahvati na infrastrukturi, uspostavljanje uprave…
„Znači, mi smo pratili sve segmente povratka. Nismo objavljivali samo u dnevnim rubrikama, nego smo tražili prostor u svim mogućim rubrikama – na kulturi, pa čak i u Ekranu i Vrtu. Pronalazili smo put da plasiramo svoje fotografije kao komentare, kao reportaže, gdje god smo to mogli, jer je bilo materijala. Nismo bilježili samo ono materijalno, nego smo ulazili u živote ljudi, u njihove sudbine.”
Sve to danas čuva Botina arhiva u očekivanju barem neke izložbe.
„Ima tu materijala i za ozbiljne fotomonografije i tematske osvrte. Jednog dana najvjerojatnije ću sve to predati u Državni arhiv ili neku drugu ustanovu pa će služiti budućim istraživačima kao nepresušan izvor tema za to vrijeme”, zaključuje Dražen Bota.
