Vrhunac je poklada, a jelo koje se uz njih gotovo podrazumijeva su krofne. U potrazi za onim pravim, domaćim, šokačkim, zaputili smo se u Rokovce. U ova dva sela, Rokovcima i Andrijaševcima, teško je pronaći nekoga tko ne zna za Janju Kulovnjak, 75-godišnju čuvaricu tradicije koja i danas, unatoč godinama, ne dopušta da običaji padnu u zaborav.
Janja je institucija sama po sebi. Godinama je kuhala na svadbama na kojima je, kaže, bilo i tisuću gostiju. Posebno su se pamtili kolači. „Imala sam dvadeset formi što sam pekla za svatove. To sam si pobirala sve najlepše. Žarbo šnite, micika, medena pita, bela pita. Ukrasni su bili breskvice, štangice, korpice. Napekla sam se kolača“, kaže Janja u čijem se glasu osjeti i ponos i umor godina.
Danas više nije vitalna kao nekad. Zdravstveni problemi učinili su svoje, ali i velika životna tuga. Jedan od dvojice njezinih sinova, Darko, zaljubljenik u folklor, poginuo je prije nekoliko godina u prometnoj nesreći. Bio je, kažu mještani, omiljen i u folkloru i na poslu i u selu. Njegov izostanak osjeća se i danas. Janja priznaje da se često povuče u sebe, no snagu pronalazi u pomisli da bi Darko želio da i dalje pomaže folklorašima.
„U KUD-u sam od svoje 12. godine. Išli smo tad još kod ded Mate Karabalića na probu u avliju. Sada kad mogu pomognem. Baš se sad spremaju za lepotice pa kod mene dolaze na instrukcije. Onda im ja moram pripovedat šokački pa im sastavit celi program“, govori Janja, žena koja ne čuva samo recepte, nego i govor, nošnju i duh Šokadije.
A kad je riječ o pokladama, nema dileme. Na stolu moraju biti krofne. Ili krafne? „Krafne su po gospodski, ali mi u Rokovci jedemo krofne“, kaže kroz smijeh. „Neke se žene govorile i kromfe. Nikad mi nije bilo jasno, ali je simpatično“, dodaje. Janjin recept najest će mnoga gladna usta, a bit će i za škembinu decu, govorilo se.
Miris svježe prženih krofni u njezinoj staroj šokačkoj kući vraća u neka druga vremena. Ondje se nikada nisu jeli kupovni kolači. Sve su pekle mame i bake, često na starom štednjaku, smederevcu. Janjina kuća, uređena njoj za dušu, bila je domaćin brojnim gostima, folklorašima i kamerama. „Tu su bila neka deca iz cele Hrvatske. Bilo je sigurno dvesta komada. U avliji se nije moglo igrat kolo. Snimalo se i čijalo, svašta nešta“, prisjeća se.
Recept za krofne naslijedila je od majke. Jednostavan je, ali traži ruku i osjećaj. U 1,5 decilitar toplog mlijeka dodaje se brašno po potrebi, naribana limunova korica, žlica i pol šećera, svježi kvasac, sol i malo ulja. Prže se u svinjskoj masti, a pune domaćim pekmezom, po mogućnosti od šljiva.
Mlijeko mora biti mlako, nikako prevruće, kako bi kvasac „proradio“. Smjesa se miješa dok tijesto ne postane mekano i podatno, ali ne tvrdo. Kako kaže Janja, mora biti „živo“. A da to nije uvijek jednostavno, potvrđuje i jedna anegdota. „Došla meni moja druga iz Privlake da ju naučim praviti kifle. Metila ja sve i sad će ona mesit. A ona čopa! Pa joj kažem jel luda, šta maltretira to testo. Lepo mesi! Čopaš ga, pa ti njega svega iskidaš. Ona se smijala. Kaže da zato njene kifle ne budu kako treba“, prepričava kroz smijeh.
Tijesto se potom ostavlja da se digne, premijesi, ponovno odmori, razvalja i reže na krugove. Nakon još jednog dizanja, krofne se pažljivo spuštaju u vruću svinjsku mast. Prije toga svaku treba lagano rastanjiti u sredini kako bi se ondje, nakon pečenja, smjestila žlica pekmeza. Prže se do zlatnosmeđe boje i odlažu na papir da upiju višak masnoće.
Najljepši trenutak dolazi na kraju kada se u još tople krofne stavi domaći pekmez. Posebno onaj od šljiva čija blaga kiselost savršeno nadopunjuje slatko, mekano tijesto.
Recepti za krofne se razlikuju, ali ovakvi stari imaju emocionalnu težinu. Tradicijska jela povezana su s identitetom zajednice, obiteljskim nasljeđem i lokalnim govorom. Običaji se sve češće pojednostavljuju ili zaboravljaju, ali pojedinci poput Janje imaju važnu ulogu u njihovu očuvanju, ne samo kroz pripremu hrane, nego i kroz prenošenje znanja, iskustva i kulturnog konteksta mlađim generacijama. Krofne tako nisu samo pokladna slastica, nego dio šire priče o kontinuitetu i vrijednosti nematerijalne baštine slavonskog kraja.
