Povodom Dana logopeda struka ponovno upozorava na važnost pravodobnog prepoznavanja komunikacijskih i jezično-govornih teškoća kod djece. Podaci pokazuju kako razvojni jezični poremećaj ima svako četrnaesto dijete, dok se poremećaj iz spektra autizma javlja kod jednog od 31 djeteta. Upravo s tim izazovima u svakodnevnom radu susreću se logopedi diljem Hrvatske, a o tome kako izgleda rad na terenu govori logopetkinja iz Opće županijske bolnice Vinkovci Martina Jurčić.
U svom radu, kaže, najčešće susreće djecu s različitim neurorazvojnim teškoćama. „S obzirom na to da su moj interes djeca s poremećajem iz spektra autizma i rana intervencija, najčešće radim s djecom s neurorazvojnim teškoćama poput poremećaja iz spektra autizma, ali i s djecom s razvojnim jezičnim poremećajem, fonološkim i artikulacijskim teškoćama”, objašnjava. Iako se često stječe dojam da je takvih teškoća danas više nego prije, smatra kako je dio odgovora u većoj osviještenosti društva. „Rekla bih da smo kao populacija postali svjesniji i otvoreniji prema traženju pomoći i podrške. Više se govori o djeci s teškoćama u javnosti, o ranoj intervenciji i važnosti pravovremenog reagiranja.”
Rana intervencija, naglašava, ključna je za razvoj djeteta, ali ne uključuje samo rad s djetetom nego i s roditeljima. „Rana intervencija je proces podrške djeci rane i predškolske dobi koja imaju razvojne rizike, kašnjenje ili teškoće. No jednako je važna uključenost obitelji. Ona ne znači samo intenzivnu terapiju, nego puno rada s roditeljima, prilagodbu djetetove okoline te podršku kroz igru i svakodnevne aktivnosti”, ističe. Roditelji često prvi primijete da nešto nije u redu, ali ih okolina ponekad obeshrabri. „Nikada nije prerano za prvi odlazak logopedu. Roditelji vrlo brzo i vrlo dobro osjete kada nešto nije u redu, taj roditeljski instinkt je najčešće jako pouzdan. Nažalost, događa se da ih okolina umiruje rečenicama poput „progovorit će” ili „svako dijete ima svoj tempo”, pa se potraga za pomoći odgodi.”
Postoje i rani znakovi upozorenja na koje treba obratiti pažnju. „Već oko prve godine života važno je primijetiti ako dijete ima slab kontakt očima, ne odaziva se na ime, ne donosi predmete kako bi podijelilo interes, rijetko se socijalno osmjehuje, ne maše „pa-pa” i ne koristi gestu pokazivanja. Ako dijete sa 16 mjeseci nema nijednu riječ ili s dvije godine ne spaja riječi u jednostavne rečenice poput „tata dođi” ili „daj mlijeko”, to je svakako razlog za savjetovanje s logopedom”, kaže.
Poseban dio posla odnosi se na pripremu materijala i sredstava alternativne komunikacije za djecu koja ne mogu komunicirati na uobičajen način. „Dosta vremena posvećujem izradi različitih sustava potpomognute komunikacije. To su sredstva i sustavi koji služe kao podrška djeci sa složenim komunikacijskim potrebama, odnosno svima koji komunikacijske potrebe ne mogu ostvariti s pomoću govora i/ili nedovoljno razumiju jezik.”
Unatoč velikoj potrebi za logopedima, stručnjaka i dalje nedostaje, posebno u Slavoniji. „Logopeda nedostaje u cijeloj Hrvatskoj, a u Slavoniji je taj izazov još izraženiji. To stvara pritisak na pojedince u sustavu, ali riječ je prije svega o pitanju organizacije sustava na razini države i lokalne zajednice”, ističe i dodaje kako su posljedica toga i duge liste čekanja. „Na području Vukovarsko-srijemske županije živi oko 20 tisuća djece u dobi od 0 do 14 godina, a stručnjaka je vrlo malo. Stručne preporuke kažu da bi jedan logoped trebao biti dostupan na otprilike dvije tisuće stanovnika, dok je kod nas taj omjer znatno nepovoljniji.”
Iako su danas roditelji informiraniji nego ranije, neke zablude još uvijek postoje. „Istina je da se djeca razvijaju različitim tempom, ali postoje razvojne smjernice koje nam pomažu prepoznati kada je kašnjenje nešto što treba provjeriti. Važno je naglasiti da procjena ne znači odmah terapiju, ponekad znači samo praćenje i savjetovanje”, pojašnjava Jurčić. Na razvoj komunikacije utječe i način života, posebice sve veća prisutnost digitalnih uređaja. „Djeca uče komunicirati kroz interakciju s roditeljima i ljudima oko sebe, kroz igru i svakodnevne situacije. Ako ekran zamijeni razgovor i zajedničku igru, tada dijete može biti u nepovoljnijem položaju jer ima manje prilika za razvijanje komunikacije kroz interakciju”, upozorava i dodaje kako uspješnost terapije uvelike ovisi o suradnji s roditeljima i okolinom.
Za kraj, roditeljima šalje jednostavnu, ali snažnu poruku. „Nešto što uvijek držim u svojoj sobi za rad je rečenica: „Vi ste najbolja igra u gradu i najbolja igračka kod kuće.” A druga poruka je, nikad nije prerano potražiti pomoć logopeda. Vi najbolje poznajete svoje dijete i osjetite kada nešto nije u redu.”
