Ususret najvećem kršćanskom blagdanu, Uskrsu, posjetili smo Malu Bosnu i Filijalnu crkvu svetoga Josipa Župe blaženog Alojzija Stepinca u Mirkovcima i razgovarali s vlč. Antom Lučićem, župnim upraviteljem.
Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, označava spomen na posljednje Kristove dane. Veliki tjedan započinje Cvjetnicom, a svoj vrhunac doseže u Uskrsu.
„Za nas vjernike, ovaj tjedan nije tek sveto razdoblje koje se obilježava iz navike, nego vrijeme u kojem se vjera spušta iz riječi u život. To je tjedan u kojem Crkva poziva čovjeka da započne hod s Kristom. Tako da svatko od nas prođe put od oduševljenja, preko nerazumijevanja i tame, sve do svjetla Uskrsa. U tom hodu svatko od nas se susreće i sa sobom: sa svojom vjerom koja ponekad slabi, s nadama koje se lome i s pitanjima koja nemaju brze odgovore. U središtu Velikoga tjedna nije patnja sama po sebi, nego ljubav koja kroz patnju ne prestaje biti vjerna. Krist ne uklanja tamu iz svijeta na način na koji bismo mi očekivali, nego ulazi u nju i iznutra je preobražava. To je temelj kršćanske nade: da nijedna noć nije konačna i da Bog djeluje upravo ondje gdje se čini da ga nema” poručuje vlč. Ante Lučić.
Kada se taj hod promatra kroz dane Velikog tjedna, otkriva se jedna snažna unutarnja dinamika i putovanje kroz vlastito srce svakog vjernika. Na Cvjetnicu ulazimo u paradoks: mnoštvo kliče Hosana i prepoznaje Isusa kao kralja, ali već u navještaju muke čujemo kako se ta ista slika ubrzo raspada. To je slika naše vjere, mi imamo trenutke zanosa i trenutke udaljavanja od Boga. Stoga smo na cvjetnicu pozvani prepoznati vlastitu nestalnost i otvoriti prostor za dublju vjernost Bogu.
„Prvi dani nakon Cvjetnice, ponedjeljak, utorak i srijeda, često ostaju u sjeni, ali su dragocjeni. To su dani tihe priprave, dani u kojima evanđelja donose prizore blizine i napetosti: Isus je među ljudima, ali se već osjeća približavanje odluke koja će sve promijeniti. U tim danima mi smo pozvani usporiti, sabrati se i stati iskreno pred Bog. Veliki četvrtak otvara srce Velikog tjedna. Tijekom posljednje večere, Isus ostavlja sebe u Euharistiji kao trajnu prisutnost svojim ljubljenima. No jednako snažno govori i gesta pranja nogu: Bog kleči pred čovjekom. To je trenutak koji ruši naše predodžbe o Božjoj veličini. Mi živimo u svijetu u kojem se vrijednost često mjeri tko je koliko moćan i uspješan, ovdje se otkriva drugačija logika. Veličina je u služenju. Za vjernika to nije samo lijepa slika, nego konkretan poziv. Veliki petak donosi tišinu. To je dan bez euharistije, bez uobičajenog misnog slavlja. Ovdje nam i sama, liturgija želi ostaviti prostor za suočavanje. Suočavanje s vlastitim križevima i patnjom. U kršćanskoj vjeri križ nije veličanje boli, nego objava ljubavi. Upravo zato mnogi u tom danu pronalaze duboku utjehu da patnja ne nestaje, nego dobiva svoj smisao. Velika subota nosi možda najtišu, ali i najbližu poruku suvremenom čovjeku. To je dan bez riječi, bez odgovora, dan čekanja. Koliko je samo takvih “subota” u ljudskom životu kada se ništa ne mijenja, kada molitve ostaju bez odjeka, kada se čini da je sve stalo. Upravo tada, u toj tišini, događa se ono najdublje: Bog djeluje. Vazmeno bdijenje, koje započinje uvečer, unosi Uskrsno svjetlo koje se ne nameće, nego se polako širi poput nade koja se vraća u srce koje je već mislilo da je izgubilo snagu vjerovati”, pojašnjava ističe vlč. Lučić.
Veliki tjedan, kako kaže, ne možemo svesti na jednu pobožnu rečenicu, Veliki tjedan nije informacija, nego čitavo iskustvo kroz koje čovjek prolazi. Kao poruku Velikog tjedna navodi: „Bog ne spašava čovjeka tako da ga poštedi patnje, nego da s njim ulazi u njezinu dubinu i iznutra je preobražava. Upravo je to ono što Veliki tjedan čini tako potresnim i tako stvarnim. On ne nudi idealiziranu sliku vjere, nego nas vodi kroz stvarnost u kojoj postoje izdaja, strah, nepravda, šutnja i smrt. No ono što ga čini jedinstvenim jest činjenica da Bog ne zaobilazi nijedan od tih trenutaka. On ih ne uklanja, nego ih nosi i time im mijenja smisao. Zato glavna poruka nije samo da “nakon patnje dolazi radost”, nego nešto puno dublje: niti u jednom trenutku života čovjek nije izvan dosega Božje prisutnosti, čak ni onda kada mu se čini da je sve izgubljeno. Iz toga proizlazi i najdublja poruka da se istinski život ne rađa onda kada sve ide kako želimo, nego onda kada, unatoč svemu, ne prestanemo ljubiti, tek tada svanut će Uskrsno jutro”.
