Povodom nedavno obilježenog Međunarodnog dana materinskoga jezika, 21. veljače, o globalnom odnosu prema kulturi i jezicima i o tome kako se danas odnosimo prema materinskome jeziku hrvatskoga naroda i prema hrvatskom standardnom jeziku, pitali smo prof.dr.sc. Ružicu Pšihistal.
Globalizirani i digitalizirani svijet briše različitost kultura i jezika
Već samo obilježavanje Međunarodnoga dana materinskoga jezika, drži prof.dr.sc. Ružica Pšihistal s Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, znak je da imamo razloga za zabrinutost jer važnih se stvari obično sjetimo kada nestaju ili im prijeti egzistencijalna opasnost. “Globalizirani i digitalizirani svijet uništava kulturnu raznolikost i briše različitost kultura i jezika. Na to je među ostalima ustrajno upozoravao glasoviti francuski antropolog Cl. Lévi-Strauss, (1908.–2009.) i jasno procijenio da će globalizacija neminovno dovesti do osiromašenja kulturnoga bogatstva koje počiva na raznolikosti. Suvremena istraživanja upozoravaju da polovici od šest tisuća svjetskih jezika prijeti nestanak u idućih nekoliko naraštaja i UNESCO-ova odluka da se posebnim danom obilježi materinski jezik ima upravo zadaću razvijanja svijesti o potrebi čuvanja i njegovanja posebnih jezika koji su za izvorne govornike materinski”, ističe prof. dr.sc. Pšihistal.
Materinski jezik ne možemo birati i u tomu je njegova neprocjenjiva vrijednost
Kada se govori o hrvatskome jeziku, napominje, dobro se prisjetiti da materinski jezik u užem smislu nije hrvatski standardni jezik. “Materinski je jezik prvi jezik koji usvajamo dolaskom na svijet, majčinim mlijekom, jezik kojim imenujemo i spoznajemo svijet, koji će nam otvoriti prozor u sve druge jezike svijeta. Taj jezik, koji je usmeni, ne možemo birati i baš u tomu leži njegova neprocjenjiva vrijednost. Budući da nam je zadan, on je naš najdublji identitetski biljeg, ali svakako nije i jedini jezik kojim se služimo. Kao pripadnici veće jezične zajednice mi obrazovanjem učimo i usvajamo standardni jezik. On nam je važan ne samo zbog ujednačene službene komunikacije nego jer preko njega ostvarujemo zajedništvo. Jezik je jedan od najsnažnijih integrativnih čimbenika zajednice i ljubav prema domovini najčešće se iskazuje upravo kroz ljubav prema jeziku”, ističe prof. dr.sc. Pšihistal.
Danas su ugroženi hrvatski dijalekti i lokalni govori, ali i hrvatski standardni jezik
„Ono što je za zaljubljenu osobu oko, to je patriotu jezik“, citira u nastavku irskog politologa Benedicta Andersona prema kojemu se nacija zamišlja putem zajedničkoga jezika, ali nije imaginarna. “Razvoj modernih nacija tijesno je povezan s procesima uključivanja „narodnih“ ili vernakularnih jezika u pisanu kulturu, kao i s njihovom standardizacijom i prihvaćanjem u službenu, posebice u političku i javnu komunikaciju. Sjećamo se znamenita govora Ivana Kukuljevića Sakcinskoga u Hrvatskom saboru 1847. s prijedlogom uvođenja hrvatskoga jezika u javnu i diplomatičku uporabu! Hrvatski je jezik danas institucionalno priznat, u javnoj je i u diplomatičkoj uporabi, ali u stvarnosti je sve ugroženiji i općom jezičnom nekulturom i nedovoljnom brigom hrvatskih institucija i konačno prijetećim demografskim pokazateljima. Nisu dakle ugroženi samo hrvatski dijalekti i lokalni govori kao materinski jezici u užem smislu nego i hrvatski standardni jezik kao materinski jezik hrvatske nacije”, zaključuje prof.dr.sc. Pšihistal.
