Opustinjavanje, u literaturi često dezertifikacija ili desertifikacija u značenju napredovanja, širenja pustinja, proces je pogoršanja kvalitete tla u relativno sušnim područjima aridne i poluaridne klime.
Ovo pogoršanje kvalitete tla uzrokuje širenje odnosno nastajanje pustinja ili uvjeta sličnih pustinjskim. Prije napredovanja pustinje najčešće se u području uz pustinju odvija proces širenja stepe. Ranija raznolikost biljnog pokrova se gubi, rastu još samo vrste trave s vrlo skromnim zahtjevima.
Opustinjavanje može pospješiti vjetar, ispiranje vodom i zasoljavanje. Većina uzroka dezertifikacije je antopogeno, zasniva se na ljudskom djelovanju. Pored toga, određenu ulogu imaju i prirodna kolebanja u količini padalina, tako da razdoblja suše mogu pokrenuti ili pojačati ovaj proces.
Najčešće posizanje ljudi u gospodarenje prirodom i njenim resursima u sušnim područjima sastoji se u pretjeranoj ispaši, što znači da je količina stoke po jedinici površine u datim suhim klimatskim uvjetima prevelika. Ispaša oštećuje biljni pokrov brže nego što se on može obnoviti, a čupanje trave labavi čvrstoću tla. Posljedica je povećanje erozije, što dodatno oduzima biljnom pokrovu podlogu za rast.
Budući da je danas Svjetski dan borbe protiv stvaranja pustinja i suše, valja podsjetiti da pustinje čine približno jednu trećinu Zemljinog kopna, dok polovica stanovništva živi u zemljama u kojima postoje ozbiljni problemi s opskrbom vodom.
Pustinje su najnegostoljubiviji krajolik na Zemlji, bilo da je riječ o pješčanim, kamenim ili hladnim pustinjama. Zbog ekstremnih promjena temperature tijekom dana i noći čini se kako u njima ništa ne može preživjeti ili se trajno nastaniti. Ipak, i u tom surovom krajoliku postoji život.
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) predviđa da će do 2030. godine gotovo polovica svjetskog stanovništva živjeti pod stresom zbog vode – jedni zbog žeđi, drugi zbog poplava.
Pojava suše postaje sve češća u cijelom svijetu i pogađa razvijene kao i nerazvijene zemlje. Do sada znastvenici nisu našli pouzdaniju metodu za sigurno predviđanje suše, ali prateći i analizirajući brojne meteorološke, hidrološke i hidrogeološke parametre sušu je ipak moguće naslutiti, a time na neki način i predvidjeti.
Najveća pustinja na svijetu je Sahara koja se prostire na više od devet milijuna četvornih kilometara. Takva kakva je danas postoji više od 3500 godina, no posljednjih se desetljeća širi.
Teško je danas zamisliti da je saharska pustoš nekoć bila plodna. Sudeći po drevnim crtežima, od kojih su neki stari i do 12.000 godina, Sahara je bila prepuna plodnih pašnjaka s mnogobrojnim rijekama i jezerima. Njome su šetali slonovi, žirafe, bivoli, kao i razne vrste močvarnih životinja.
S mnogih se petroglifa uklesanih u stijene iščitava povijest minulih civilizacija. Uz životinje prikazuju se lovci, a u kasnijim razdobljima čak i konji te zaprege s kočijama.
