Indie redatelj Lenny Abrahamson poznat je po hipersenzibilnim, psihološki bremenitim filmovima koji opet čuvaju zrnce optimizma. Ništa drugačiji nije ni njegov novi film ‘Soba’ utemeljen na istoimenom bestselleru iz 2010. godine autorice Emme Donoghue.
Soba je mučna priča o majici i sinu koji su proveli sedam godina u sobičku, zatočeni od poremećenog otmičara i silovatelja. Priča je inspirirana poznatim slučajem Fritzl iz 2008. kada je nakon 24 godine iz zatočeništva napokon izašla Elisabeth Fritzl koju je njezin otac Joseph zatvorio u podrum te redovito fizički i seksualno zlostavljao.
U filmu psihopat pod imenom Old Nick otima i u skučenu sobu zatvara maloljetnu Joy, kako bi najzad, nakon sedam godina ona rodila njegovo dijete i u zatočeništvu ga odgajala ne govoreći mu o postojanju izvanjskog svijeta. Slično kao i u ovogodišnjem filmu ‘Beasts Of No Nation’ priča je ispričana iz perspektive vrlo bistrog dječaka Jacka kojemu je soba jedina realnost koju poznaje. On tako svako jutro pozdravlja namještaj, smatra kako su majka i on jedine osobe na svijetu, izvan sobe je svemir, a sve što vidi na televiziji je izmišljeno. Kada Jack napuni petu godinu njegova se majka odlučuje na očajnički čin izbavljenja.
Redatelja privlače nekonvencionalne, uznemirujuće drame o ljudskom stanju, tome svjedoči i njegov prošlogodišnji uradak ‘Frank’, drama o nestabilnom, djetinjastom pjevaču koji se skriva unutar velike, kartonske glave. To je i dokaz o nepogrešivom osjećaj za odabir glumaca. S Frankom je to bio izvanredni Michael Fassbender, dok je sada to pomalo podcijenjena Brie Larson kao majka i iznenađujuće uvjerljiv Jacob Tremblay kao dječak Jack.
Film obuhvaća dvije faze, onu u zatočeništvu i tešku prilagodbu na normalan život izvan sobe i tu dolazimo na ‘grbav teren’. Vrlo smo polako i oprezno uvedeni u život koji su majka i sin stvorili u sobi i pregršt detalja kao mozaik se slaže u uznemirujuće autentičan prikaz. Iako sve promatramo kroz oči dječaka naš je ”iskvareni” mozak već sasvim svjestan situacije. Ovo vrlo dobro ilustrira scena u kojoj otmičar siluje majku, a za to je vrijeme gledatelj s dječakom zatvoren u ormaru. Jasno je kako Jack to još uvijek ne razumije, no nama nije potreban prikaz samog čina, već je dovoljno prigušeno škripanje kreveta.
Nakon vrlo slojevitog uvoda i sam se gledatelj već navikao na mikrokozmos sobe. Ne začuđuje kako tim više narativno odskače naprasiti bijeg i nespretno izvedeno uspostavljanje ‘normalnog života’. Mogao bi nas malo zasmetati taj nesrazmjer, no malo je tu što mogao napraviti Abrahamson. Blaga neuravnoteženost tempa i nije tolika krivnja redatelja koliko zahtjev originalnog predloška u kojem oba poglavlja moraju biti ugurana u ograničen vremenski okvir. Sama je autorica radila na adaptaciji scenarija, ali gotovo je sigurno da će svatko tko je pročitao knjigu, filmu naći više mana. Gledajući širu sliku, između samouvjerene režije i spektakularnih uloga (bio bi zločin da Brie Larson ne zaradi barem nominaciju za Oscar) ovo su minorne primjedbe za film koji će se ove godine naći na brojnim ‘TOP 10 – 2015’ filmskim listama. [Moj-Film.hr]
Video distribucija: Blitz film i video, 2016.
