
Pod utjecajem teorije kompozitora George Russella iz 1950ih, Davis je već na prethodni album uvrstio svoju prvu modalnu skladbu, Milestones, a Kind of Blue je u cijelosti baziran na modalnosti, koja je jazz oslobodila od kalupa – prateći glazbenici nisu više robovali akordima već su mogli razvijati svoju kreativnost u bilo kojem smjeru te melodijskom inovativnošću konkurirati solistima, a time je i uloga solaža postala kompleksnija. Zvučna tekstura je postala bogatija, sloboda ekspresije veća, a uza sve to modalni jazz nije bio neprivlačan publici, pa čak i onoj koja ne sluša jazz. Tako je Kind of Blue dobio nadimak albuma kojeg u svojoj kolekciji imaju i oni koji ne slušaju jazz.
Ovaj novi zvuk se tako brzo apsorbirao u mainstream da je danas teško razumjeti kakva je to novost bila 1950ih. No Kind of Blue je i puno više od pionira modalnog jazza, njegova privlačnost proizlazi iz više čimbenika. Prvo tu je all-star postava, dream team sastavljen od glazbenika koji su tada bili na vrhuncu svoje karijere: pored Miles Davisa tu su John Coltrane i Julian “Cannonball” Adderley na saksofonima, basist Paul Chambers, bubnjar Jimmy Cobb i Bill Evans, čiji je doprinos ključan jer je svojim impresionističkim dionicama stvorio idealnu pozadinu za bujne solaže puhača. Evansa na klaviru zamjenjuje Wynton Kellysamo u jednoj skladbi, Freddie Freelander. Zatim tu je 5 klasičnih skladbi koje su istodobno inovativne i pristupačne, glazba je puno melodičnija i opuštenija od do tada dominantnog be bopa, no istodobno nije zanemareno eksperimentiranje i improvizacija.
Album je kao cjelina izvrsno balansiran, umjereni tempo koji se provlači kroz sve skladbe stvara jedinstvenu atmosferu, a nema ni jedne suvišne note. Zato je fascinantno da je album snimljen tijekom samo 2 snimanja. Kako je već bio Davisov običaj, nije bilo probe i glazbenici zapravo nisu znali što će snimati, samo su dobili skice ljestvica i melodija na koje su trebali improvizirati na licu mjesta, a prije samog snimanja Davis im je samo ukratko objasnio o čemu se radi. Premda su se kasnije javljale legende da je cijeli album snimljen ‘od prve’, ipak je snimljeno više verzija – koje su i uključene na ovo luksuzno reizdanje albuma. Dakle tu su pored originalne trackliste (5 pjesama), na prvom CD-u kao bonus uključene ‘alternativne’ verzije, krivi početci, ‘skice’ na zadanu temu, što daje interesantan uvid u nastanak albuma.
Kind of Blue nije samo početak jednog novog trenda, već je istodobno i vrhunac Milesovog stvaralaštva 50ih, kada je sa svojim klasičnim sekstetom istraživao mogućnosti kolektivnog improviziranja, što ga je na kraju prirodno dovelo do modalnog jazza i povratka melodiji. Muzikološke rasprave o modalnoj i akordskoj ljestvici mogu zvučati zamorno, no kada se prepustimo glazbi Davisovog seksteta fascinira dojam lepršave lakoće, pa nije ni čudo da ovaj album funkcionira i kao ‘jazz za početnike’. No, radilo se o jazz početnicima ili jazz connoisseurima, isplati se imati ovu luksuznu ediciju izdanu povodom 50. ‘rođendana’ albuma, opremljenu izdašnim bonusima.
Osim spomenutih ‘alternativnih’ verzija i krivih početaka dodanih originalnom albumu, tu su još dva diska. Na jednom su snimke seksteta nastale godinu dana prije samog albuma: On Green Dolphin Street, Fran-Dance, Stella By Starlight, Love for Sale, te 17-minutna verzija So What – redom izvrsne snimke dostojne razine albuma i snimljene s istim dream-teamom. Treći disk je DVD s intervjuima, dokumentarcem Made In Heaven, o konceptu i nastanku albuma, te nastupom Milesa Davisa i Johna Coltranea na televizijskom programu Robert Herridge Theater: The Sound of Miles Davis.
Izdavač: Columbia / Sony Music / Menart, 1959/2009.








