Ljeti bijeg od vrućine u potrazi za društvom i razbibrigom, zimi mjesto za osobne misli. Jezera Banja imaju stotine lica. Najpoznatija su usred ljeta dok živa u termometru doseže vrelih 40°C, a zimi u njima uživaju samo najvjerniji posjetitelji.
Vinkovačko more, kako ga od milja zovemo, uređeno je još prije 27 godina. Opasno mjesto puno korova nakon ratnih godina preobraženo je u nešto poput zagrebačkog Jaruna, barem u ideji. Bilo je tu još dosta posla, mnoštvo bijele tehnike koju je bilo potrebno izvaditi iz mulja. Danas, uz razne ekološke akcije, što građana što zaljubljenika u vinkovačku inačicu Jadranskog mora, možemo reći kako je Banja već dugi niz godina omiljeno mjesto za kupanje, druženje, sport.
Građani se dijele na one koji idu na Banju i one koji ne idu. I nije rijetko pitanje ljeti: „Hej, je l’ ideš na Banju?“ Punim plućima živi tri mjeseca. Možemo reći kako Banja kroz ostalih devet mjeseci odmara. Posjećenost sigurno nije velika kao ljeti, ali ne možemo reći kako je pusta.
Oni koji su zasigurno stalno tamo jesu, a tko drugi nego labudovi i patke – svojevrsne domaćice. A kada dolazite u goste, valja nešto i ponijeti. Imamo osjećaj kao da vas čuju dok još šetate Grobljanskom ulicom ili parkirate vozilo. U niskom su startu za polazak prema gostu tražeći samo jedno – kesu, narodski rečeno, i u kesi kruh.
Izlazak iz vode nije im problem. Prati ga i širenje krila, propinjanje te glasanja u obliku promuklog dahtanja, trubljenja, hrkanja ili graktanja. Nisu ostali kratkih rukava ni u posjetu mlade obitelji Tomić. Tata Mario, dobro poznat lik ovim proždrljivcima, odmah se bacio na posao jer je već nadaleko opažen. Oduvijek dolazi na Banju, a tu tradiciju prenio je na svoju obitelj. „Dolazimo najmanje dva puta tjedno. Često nam ostane kruha, skupimo ga pa donesemo i nahranimo patkice i labudove“, kaže mama Anamarija.
Osim hrane za labudove i tzv. žabica na vodi, jedan od razloga za dolazak jeste i Elena, najmlađi član obitelji. Po povratku iz vrtića, Banja je omiljeno mjesto za izbaciti svu energiju i zajedno provesti vrijeme. Osim pored vode i u pogledu na patke i labudove, djeca vole provoditi vrijeme u parkiću. Tobogan, ljuljačka, penjalica, vrtuljak i tenisice pune pijeska sastavni su dijelovi jednog takvog poslijepodneva.
Eleni se u parku pridružuje i petogodišnji Josip, ljubitelj životinja, koji je došao sa svojim djedom nahraniti patke. Labudove, kaže, ne voli baš i plaši ih se. Djed Mirko Jerkić žali što nisu makar malo plemenitiji. Nije rijetko da prilikom bacanja kruha neki od labuda uhvati prste kljunom. „Mi smo ovdje svaki dan, živim nasuprot Banje pa nije daleko. Svaki put kad ima viška kruha, donesem. Evo, sad smo za ovu priliku otišli kupiti svježi kruh“, kaže Mirko. Dodaje kako nije rijetkost da ljudi dolaze hraniti ove bijele ptice, a patke uvijek izvuku kraći kraj. Iako stranci, djeca se vrlo lako međusobno zaigraju, rastrče, a i roditelji se tako upuštaju u razgovor. Pa tko kaže kako nema druženja na Banji i zimi?
Osim obiteljskih dolazaka, bude tu i šetača pasa koji dolaze rastrčati svoje ljubimce pa se spaja divlji i pitomi životinjski svijet, testiranje međusobnih granica i strahova. Svoje granice testiraju i sportaši. Banja je često polazna točka gdje se oni koji idu na trčanje ili pak nordijsko hodanje malo zagriju i rastegnu kako bi što bezbolnije prošli trening. Sunčano poslijepodne valja iskoristiti mada je sunce ponovno zubato.
Postoji još jedna skupina posjetitelja, a to su oni kojima pogled na vodu predstavlja svojevrsnu terapiju. Život krade, Banja vrati, rekli bismo. Pola sata samoće sa svojim mislima u kombinaciji s promrzlim obrazima umjesto plaćanja psihoterapeuta. Možda je za čitanje omiljenog štiva na klupici pored jezera prehladno, ali ako spomenutoj kombinaciji pridodamo i fotografije zalaska sunca s odsjajem u vodi, vidimo zaista sva lica Banje zimi. Donosimo i video.
