Nadbiskup Đuro Hranić uputio je svoju pastirsku božićnu poruku, naslovljenu, “I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.” (Lk 2,7)
Povijest Božje ljubavi prema čovjeku doživjela je svoj vrhunac u utjelovljenju i rođenju Druge božanske osobe, Isusa Krista. Ta ljubav, satkana od jedinstvenoga Božjeg povjerenja u čovjeka, svoj je odjek našla u Marijinom „da” anđelu Gabrijelu i Josipovoj otvorenosti za Božji naum. Marijino izrečeno „da” te Josipova tiha naklonost mijenja njihov život, povijest jednoga naroda, ali i sadašnjost čitavoga svijeta. U djetetu Isusu, potrebnom obiteljske topline, ljubavi i solidarnosti, sâm Bog je bio udomljen. Ozračje prihvaćanja i voljenosti te sigurnosti i zaštite pruža mu bračni par beskućnika i migranata. Sada ljudsko povjerenje u Boga, zajedno s potpunim prepuštanjem njegovu vodstvu, postaje presudnim za udomljavanje tek rođenog Djeteta. To što Bog povjerava svoga Sina u ruke ljudi nije samo znak njegova bezuvjetnog povjerenja, nego i nalog čovjeku da surađuje s njim u brizi za svaki ljudski život. Najprije za onaj koji, tek rođen, mora iskusiti gorčinu beskućništva, ali i za život onoga koji ostaje lišen obiteljske topline. „Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele” (Hebr 13,12).
Božićno Evanđelje donosi snažne riječi: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše” (Iv 1,11). Te riječi otkrivaju otajstvo utjelovljenoga Sina Božjega koji dolazi malen, ranjiv i ovisan o dobroti ljudi koji će ga primiti i tako se uključiti u ostvarenje Božjega nauma spasenja. Sveta obitelj Marije, Josipa i djeteta Isusa bila je ranjiva obitelj, ali otvorena za Božje naume; obitelj koja je bila primorana ići u Betlehem, gdje „za njih nije bilo mjesta u svratištu” (Lk 2,7), potom bježati u Egipat (usp. Mt 2,13) i, umjesto u Judeju, vratiti se te nastaniti u Galileji, u Nazaretu (usp. Mt 2,19-23). To su snažne slike nesigurnosti i neizvjesnosti obitelji koja traži dom, djeteta koje se rađa u skrovitosti i siromaštvu, izvan sigurnih zidova doma. I dok mu „njegovi” ne otvaraju vrata, Bog pronalazi put kako bi se Dijete udomilo u srcima pastira (Lk 2,16) i mudraca (Mt 2,11) te postalo radosna vijest i uzrokom temeljite promjene u njihovim životima. Primiti Boga, koji se uvijek očituje u ljudskome licu, donosi neočekivano blagotvorne promjene u našim životima: nove putove, nove staze, nove mogućnosti, nove konkretne prilike – novu nadu.
Draga braćo i sestre! Koristim ovu prigodu da vas pozovem na otvorenost srca i gostoljubivost vašega doma! Najprije za udomljavanje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, ali i ranjivih odraslih osoba, te onih koji su dostojni naše ljubavi, ali zbog svoga invaliditeta još uvijek ne pronalaze svoj Betlehem! Udomljenje je evanđeosko djelo primanja utjelovljenog Krista Gospodina. Ono je Bogu ugodna te društveno poželjna i potrebna otvorenost srca i vlastitog doma, kako bi on postao Betlehem – kuća kruha, dobrote, solidarnosti i ljubavi te siguran dom onome ili onima koje „njihovi ne primiše” (usp. Iv 1,11) ili ih zbog nekog razloga ne mogu primiti. To je istodobno i prihvaćanje drugih, kojima u svom domu nudimo sklonište, sigurno mjesto, jaslice i utočište, spremni staviti sami sebe u njihovu službu, zauzeti za svekoliku dobrobit njihova života. Oni koji nisu u mogućnosti otvoriti jasle svoga doma (usp. Lk 2,7), neka uvijek otvaraju „jasle” svoga srca kako bi se svi barem na trenutak osjećali braćom i sestrama, jednom obitelji jednoga Boga!
Godina koja je pred nama našu će Đakovačko-osječku nadbiskupiju učiniti domaćinom 5. Nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, 19. – 20. rujna 2026. u Osijeku i Aljmašu. Ona nam svima pruža mogućnost udomljavanja jedne obitelji, a među njima i one koja ima osobu s invaliditetom, u naš dom – barem na jednu noć. Kako utjelovljenje Sina Božjega nije otajstvo vezano samo uz božićne dane, nego se pretače u svakodnevicu našega života, zahvalno se nadam da ćete u ljubavi i povjerenju posvjedočiti uvijek živu poruku Božića te pod krov svoga srca i svoga doma udomiti one koji će se uputiti u naše krajeve kako bismo svi zajedno slavili Emanuela – Boga s nama ljudima.
Sa željom da u nama trajno budu spremne „jasle” našega srca i bića u koje ćemo primiti i u njima povijati, štititi, podržavati i ljubiti Dijete u čovjeku, te da u svakome od nas trajno kuca udomiteljsko srce, svima vama, draga braćo i sestre, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, vjeroučitelji, župni suradnici i ljudi dobre volje, u ime mons. Marina Srakića, našeg nadbiskupa u miru, u ime mons. Ivana Ćurića, našega pomoćnog biskupa, i u svoje osobno ime, želim sretan Božić te iskustvo utočišta, Božje blizine, ljubavi i zaštite u novoj 2026. godini!
