I ove godine, uoči Božića, božićnu pastirsku poruku i čestitku tradicionalno je uputio nadbiskup Đuro Hranić. Poruku i čestitku prenosimo u cijelosti.
“I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.” (Iv 1,14), naslov je Božićne pastirske poruke i čestitke đakovačko-osječkog nadbiskupa metropolita mons. dr. Đure Hranića, koju započinje ukazujući na mnoge izgovorene riječi tijekom proteklih mjeseci, koje opisuju stvarnost u kojoj, najprije po ranama i boli, dodirujemo duboku istinu ljudskoga života “Iskustvo zatvaranja i redukcije društvenih kontakata te osobne i zajedničke ugroženosti zbog pandemije uzrokovane bolešću Covid-19 oblikuje našu svakodnevicu. Ipak, nije li i kršćanska vjera naša svakodnevica? I u njoj smo, premda nam može donijeti mir i utjehu, morali iskusiti momente napuštenosti, tamu noći, te šutnju kao odgovor na mnoga pitanja. Blizina srca zamijenila je susrete i izravnu blizinu s onima koji su je na području naše nadbiskupije najpotrebniji”, navodi u svojoj poruci nadbiskup Hranić, dodajući kako je u tišini izgovorena molitva često jedino svjedočanstvo nade koju molimo za sve one koji se nalaze u životnoj pogibelji.
“Upravo po tim ranama naše braće i sestara čeznemo za blizinom Božjom. I vrijeme došašća, koje nas je na rođenje jedinoga Spasitelja željelo pripraviti u tišini iščekivanja, poučilo nas je da je sve što je vrijedno istinskoga života, svoju moć dobilo također u tišini strpljivoga iščekivanja. U toj tišini nadanja i čekanja postali smo svjesni svoje krhkosti te upućenosti na Onoga čiji dolazak iščekujemo.”
Nadalje nadbiskup kazuje kako se kao vjernici ne trebamo bojati priznati da smo na mjesto Božje blizine u našem životu postavili stvari za koje nam se čini da nam obećavaju više radosti i ispunjenja smisla – od osobnih traženja sreće do ispunjenja profesionalnih karijera. “Vrijeme tehnološkoga i znanstvenoga napretka čovječanstva sigurno je pridonijelo tomu da čovjek danas ljepše i bolje živi. Ipak, u ovim trenutcima pandemije i nesigurnosti uočavamo da su takva dostignuća tek otkrivanje vjerojatnoga, ali ne i izvor trajne sigurnosti čovjekova života”, navodi nadbiskup Hranić te nastavlja: “Mi iznova trebamo iskustvo velikoga Boga koji se objavljuje u malome, a ipak ostaje velikim. Trebamo iskustvo poniznosti, koja će iznova ispuniti srce Božjom blizinom. Jer nikada se čovjek ne može otuđiti toliko od Boga da u njemu još uvijek ne ostane čežnja za njim. Stoga bi se sve naše riječi, sva naša ljudska moć i sva naša snaga trebale iznova obnoviti u Bogu: u onome koji je sebe ponizio postavši čovjekom, da bi čovjek mogao u sebi baštiniti božansko.” Sve vjernike nadbiskup ohrabruje riječima kako Božja ljubav nema kraja, kako ona nije samo povijest čovjeka i svijeta, već istodobno i Božja i ljudska sadašnjost: “Sve pripada Bogu koji je postao čovjekom. U ovom, dakle, vremenu, nismo sami. Danas, i uvijek, On je Emanuel – s nama Bog. U tijelu ljudskom rođen, u ljudskom tijelu i supatnik s nama… On, u liku djeteta, grli čitav svijet. I samo Bog, u djetetu, može iznova ispuniti prazninu ljudskoga srca. I obnoviti ga!”
Nadbiskup podsjeća na aktualnu pandemiju koja nas je učinila malenima s obzirom na našu ljudsku moć i snagu, ali nam je istodobno pokazala i koliko je čovjek velik. Pritom ističe kako naša zahvala ide svima onima koji se žrtvuju, i po cijenu vlastitoga života, za spas i zdravlje svih nas.
Od liječnika i medicinskih sestara, preko tehničkoga bolničkog osoblja i čistačica, sve do drugih djelatnika u društvenim područjima, bez kojih naš život ne bi bio moguć: “Svima navedenima zahvalni smo za nadu koju bude u svima nama i ne daju joj da prestane živjeti. Ta je nada moć. Ona daje smisao našoj svakodnevici. Ona oslobađa od sebičnosti straha i udobnosti – ovdje i sada. Nada je srce Božića!
Svi su, dakle, borci za život, blagovjesnici božićne nade!“ Zaželjevši blagoslovljen Božić te obilje Božjega blagoslova i mira u 2021. godini svim vjernicima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, u zajedništvu s nadbiskupom u miru mons. Marinom Srakićem i pomoćnim biskupom mons. Ivanom Ćurićem, nadbiskup na kraju pastirske poruke zaziva u sjećanje molitvu sv. Augustina: “Bože, budan budi s onima koji bdiju ili u ovoj noći plaču; štiti sve naše bolesne, a umornima daj odmora; blagoslovi svojom rukom sve koji umiru, i utješi one koji pate; smiluj se onima koji su razočarani, i budi s onima koji su radosni!”
