Nekada se vrijeme nije mjerilo satom i kalendarom kakve danas poznajemo, nego blagdanima i svecima. Katolički kalendar bio je oslonac svakodnevice – po njemu se znalo kada se sije, kada se žanje i kada se okuplja obitelj. Božićno vrijeme, osobito posljednji dani došašća, donosilo je niz običaja koji su se iz godine u godinu ponavljali, a danas žive uglavnom u sjećanjima starijih.
Ta smo sjećanja ponovno potražili u Komletincima. Okupljeni oko čuvara tradicije, mladoga Matea Čelebića, svoje su uspomene iz djetinjstva s nama podijelili Stipo Kolarić, Anica Novoselac i Marija Bartoš.
Podsjetimo, već smo pisali o odlasku na zornice, čišćenju čizmica uoči svetoga Nikole, kao i o običajima na dan svete Lucije ili one koji su se od toga dana pa sve do Božića, simbolično dvanaest dana, održavali.
Mišji i kokošji badnjak
I posljednja tri dana došašća imali su svoje običaje. Oni su se razlikovali od sela do sela, ali i od kuće do kuće. „Prvo je dolazio mišji badnjak. Uvijek se znalo zašto je baš on prvi — miševi su bili velike štetočine. Taj dan se nije smjelo dirati u ambar. Brašno se nije diralo, a zrnje se nije smjelo ni mesti. Sve je moralo mirovati, da se miševima ne da povoda, da ne navale preko zime i ne naprave štetu. Bio je to dan tišine i opreza, dan kad se kuća čuvala od nevolje“, kaže Mateo kojemu je Lovretićev zbornik o šokačkim običajima u otočkom kraju gotovo neizostavna literatura.
Dan poslije, 23. prosinca, dolazio je kokošji badnjak, nešto poznatiji i veseliji, osobito djeci. „Domaćice su toga dana posebno hranile kokoši. Hrana se nalazila u šini od kola, u tome krugu. Devet puta dnevno išle su im bacati hranu da bi toga dana bile gladne, da cijela godina bude plodna“, kaže tet’ Marija. Prema Lovretićevim zapisima, hrana se stavljala u improviziranu pojilicu kružnog oblika kako kokoši ne bi zalazile kod susjeda. „Kad bi dijete došlo kod domaćina, stalo bi iza vrata u kući, a gazdarica bi ga posipala kukuruzom. Tada bi dijete pjevalo: ‘Kukuriku koko da, ko šta ima neka da.’ Nakon toga bi gazdarica darivala dječaka — najčešće jabukom, orasima ili nekom drugom voćkom“, kaže Anica.
Badnji post
Kao i danas, na Badnji dan se postilo. Prije večere se molilo kako u kojoj kući. Negdje deset Očenaša, negdje pet, ali je uvijek bila jedna molitva za pokojne duše. „Ručka nije bilo, a za doručak je bilo nešto suho. Pekla se breskorka i pečeni krumpir u ljuski – to se jelo do večere. Predvečer je bila paradajz supa. Moji su pravili šarana u tepsiji s rižom. Poslije toga su bili tački“, priča nam tet’ Marija. Stipo dodaje kako su se kod njega jeli supa od rasola i čikmaci, odnosno rezanci s makom. Anica se sjeća papule od bijelog graha s bijelim lukom i začinima, a kolači su se znali praviti danima ranije – prasle s orasima, štangice, medenjaci. Ribe su se lovile u Bosutu i od njih se pravila juha. Toga dana i životinje su se hranile lepinjama koje su posebno pravljene. Suđe se pralo u pepelu kako bi bilo čisto, kaže Anica.
Svijeća i kribman
Na Badnjak se palila i prva svijeća u žitu koje je posijano na svetu Luciju. Stipo se sjeća da se ona palila kada je za to dan znak, odnosno kada je puška ili top koji je bio u selu. Nakon večere svijeća se gasila i gledalo se na koga ide dim. Vjerovalo se da, ako dim ode prema nekome, taj neće dočekati sljedeći Božić. „Čim se juha pojede, dida uzme kašiku i u nju naspe malo vina i tim ugasi svijeću“, pripričava Marija. Zatim bi domaćin pitao djecu tko će popit vino koje je ostalo u svijeći da ga ne boli grlo. Djeca bi pohitala. Marija kaže kako ovaj običaj nije bio prisutan u svim kućama.
Sjeća se i kako se prije večere u kuću unosio krizban, odnosno bor. U doba nakon Drugog svjetskog rata, bor se unosio tek za Novu godinu, sjeća se Stipo. „Mama spremi krizban negdje vani, a onda ga anđeo donese djeci. Kad čujemo da anđeo dolazi, mama otvori vrata i uzme od anđela krizban“, prisjeća se Marija. Anđeo je obično bio, kako kaže, dada koji se zamotao u plahtu, u ponjavu. Mama je obično krizban nosila na njegovo mjesto u kući. „Krizban se kitio mačkovima, to je bila slastica od šećera u zlatnom papiru. Znalo se to i pojesti, nekad i prije nego svećenik dođe posvetiti kuću“, kaže Anica i dodaje kako je bor u kući bio do Sveta tri kralja. Kod Marije je poslije toga njezin djed, domaćin, dolazio sa slamom u gubi na leđima. Kad ulazi u sobu obično kaže: „Faljen Isus! Čestitam Adama i Evu!“ S tom slamom okrene se po sobi i pita: „Šta Bog reče?“ Ukućani bi odgovorili: „Da se veselimo!“ To se ponavljalo tri puta. Treći put domaćin bi pustio onu gubu slame ispod stola, a baka bi iz kuće donosila u kecelji orase i jabuke i bacala u slamu. Djeca su to skupljala s veseljem. Te noći se spavalo na slami.
Druženje i igre
Nakon večere, dok se čekala polnoćka, zabavljalo se kroz igru, i mali i nešto veći. Cure iz ulice su poslije večere išle na druženje, kaže Marija, a s njima i dečki. „Cure su birale momke koje će pustiti u sobu, a koje ne. U prednju sobu se unašala slama pa se valjaju, bude prašine da se jedva vidiš“, kaže Stipo kroz smijeh. Bile su određene igre. „Jedna se zvala ‘Okreni se, buvice’. Cura ili dečko sjednu na stolicu i kažu „Okreni se, buvice“, a ona ili on kaže da neće dok, primjerice, Marko ne poljubi Mariju ili dok ne izađu van i izbroje zvijezde. „Tu se malo ljubika i svašta tu bude“, sjeća se Stipo. Najzanimljivije je, kaže, se igra kolo u dvadeset i dva. „Svi se u uvate u kolo. To nije poskakanac nego lagano kolo – korak po korak. Pjeva se: „Igra kolo u dvadeset i dva, u tom kolu lijepi Mato igra, a taj Mata medna usta ima, da me oće poljubit sa njima.“ Mato onda sebi izabere koju curu hoće, dovede ju u kolo, poljube se. Mato ide van, a ostane ona. Onda se pjeva: „Sad se vidi, sad se zna, ko se kome dopada.“ I onda tako redom“, prepričava Stipo. Tako se družilo od Badnjaka do sv. Stjepana, pa za Novu godinu i Sveta tri kralja, dodaje.
Nakon polnoćke išlo se baki s mamine strane na večeru. Tamo se jelo lučenje pečena kobasica, popržotine, pečena rebra, vrat i kobasica. Kratko bi se podružilo pa se išlo kući na spavanje.
Za Božić se kažu nije nigdje išlo osim ponovno na misu. Prva misa imala je naziv pastirska jer su na nju najčešće išli ljudi koji su imali stoku, kaže Marija. U 11 sati svi ostali su išli na misu, dodaje. Ostatak dana se provodio kod kuće, a na sv. Stjepana ponovno se išlo kod bake.
Na kraju, priče kazivača iz Komletinaca pokazuju da božićni običaji nisu bili tek niz pobožnih radnji, nego složen sustav vjerovanja, pravila i zajedničkih praksi kojima se uređivao svakodnevni život. Oni su imali praktičnu svrhu – zaštitu kuće, hrane i stoke, ali i snažnu društvenu ulogu jer su okupljali obitelj, jačali međusobne odnose i prenosili vrijednosti na mlađe naraštaje.
