Naslov albuma ‘Familija’ je više no znakovit. Naravno zbog Olivera i njegova ‘kućnog’ aranžera i producenta Elvisa Stanića, zbog producenta i aranžera Nikše Bratoša – s kojim je Gibo potpisao najbolje i najznačajnije albume – ali i zbog Marka Ramljaka, Vlatka Stefanovskoga, Maaseja Kovačića, Manua Katchea, Pina Palladina, Matije Dedića… odnosno ekipe glazbenika ali i prijatelja s kojima je Gibonni zajedno odradio najbitnije etape u svojoj karijeri.
Pitanje naprosto iskoči poput pajaca na federu iz kutije: zašto zajednički album a ne, recimo, samostalan Gibin CD uz nekoliko pjesama „nabačenih“ Oliveru za njegovo buduće solo izdanje? Autorska kriza Gibonnija, nesigurnost u ishod novog samostalnog albuma, želja da se – opet – pod svaku cijenu napravi nešto drugačije i izbjegne rutina od koje, čini se, Gibo bježi od samog početka svoje samostalne karijere?
Neće biti! Ne samo stoga što je ime Gibonni još uvijek dobro stojeći brand koji jamči zanimanje medija, koncertnu aktivnost (onu ‘vidljivu’ s turnejama i onu ‘nevidljivu’ s brojnim ‘gigovima’ u zemlji i inozemstvu koji plaćaju račune i drže ključne suradnike na okupu) već i zbog kvalitete novog materijala koji je – ajmo to kazati bez ustručavanja – sjajan!
Pojma nemam kako će kad krene serija promotivnih intervjua Gibo ‘verbalizirati’ svoju novu priču no naslov albuma ‘Familija’ je više no znakovit. Na tom su tragu i tekstovi; osebujan umješak univerzalnoga i lokalnoga, osobnog i proživljenog te arhetipskih situacija iz podneblja s kojim je Zlatan Stipišić uvijek ostao čvrsto vezan.
Album otvara Gibo s ‘Onako, od oka’. Akustična gitara i upečatljiva ‘pariška’ harmonika Elvisa Stanića već nakon par taktova najavljuje tipičnu Gibinu grand baladu bogato i temeljito nafilanu emocijama. I sjajnim glazbenim rješenjima (aranžmane potpisuju Nikša Bratoš i sam Gibo) poput efektnog gitarskog sola Stevea Stevensa ili dobro znane gipke ritam sekcije super-dvojca Katche-Palladino. Očekivano, uz zarazan refren – podržan pozadinskim vokalima – koji se lijepi za uho i ostaje u njemu već nakon prvog slušanja. Valja biti brutalno iskren pa kazati: hit – uvjerljiviji i veći od svega s ‘engleskog albuma’ prethodnika.
Igra na sigurno? Gibo kao „svoj na svome“, suvereni vladar u prostoru kojeg je sam sebi domislio te, iz albuma u album, ogradio visokim zidom? Svakako no skladba je i novi kandidat za njegov „best of“ dok je aranžman – a i veličanstveno finale s beatlesovskim rastom, sjajnom gitarom, puhačima a la George Martin, back vokalima i himničkim nabojem koji neočekivano zamre u lirskim tonovima klavira Maaseja Kovačića – novi trijumf Gibonni-Bratoš kolaboracije.
Oliver i Gibo kao duet nisu od jučer. Pače, njihova je vokalna suradnja – kako se to uobičajeno veli – nešto kao opće mjesto. Ili, ako ćete, zicer „neizvjestan“ poput ishoda Messijevog udarca s bijele točke. Ništa čudno jer čak bi se (a često i jesu) i najniža estradna bića uz Olivera lako prošvercala kao solidni izvođači. Čemu onda još jedna suradnja Olive i Gibe? Kao simbolična spona/kopča na zajedničkom albumu? Zacijelo da no „Sreća“ je srećom tako logična i organska da se svaki upitnik čini suvišnim. Skladba je bliski rođak 15 godina stare „Ne odustajem“ i mada ni jedna ni druga nisu „my cup of tea“ nesumnjivo će zadovoljiti sve one silne fanove i Gibe i Olivera koji su odavno prigrlili i mega hit s albuma „Mirakul“. I opet su aranžman i (pumpajući ritam i odličan saksofon) jamstvo za apsolutnu svježinu teme i njeno sidrenje u album odnosno i u sazvučja Gibe i Olivera. Po osobnom sudu mnogo više nego li je to bio slučaj s „Ne odustajem“ na „Mirakulu“.
I u Gibinoj izvedbi „Kad sam nasamo s njom“ bila je veličanstvena laganica no s Oliverom i u novom ruhu Elvisa Stanića koji je kao producent, aranžer i multiinstrumentalist odradio lavovski posao u studiju, zvuči – senzacionalno. Uz onaj Oliveru tako mio „usnjak“ na tragu Steviea Wondera (u izvedbi Antonia Serrana) i programirane gudače, skladbi je izglancana blistava aureola izvanvremenosti. Čisti evergreen!
„Bella figuru“ otvara sjajan intro velikog flamenco gitariste Miroslava Tadića na koji se nadovezuje Gibonnijev novi autorski i izvođački zgoditak. Korijeni – emocionalni, tekstualni i glazbeni – su mu u „Posoljenom zraku i razlivenoj tinti“ no aranžman i stotine malih detalja posve su drugačiji nego li ikada ranije. Ako je Gibo – kao koaranžer – htio da se friški album razlikuje od svih prethodnih novim tretmanom zvučne slike – uspio je! Gitarski vezovi (uključujući i Gibinu svirku akustične gitare te Nikšine dionice električne) , Matijin klavir, čvrsti Pinov bas, gospelom ozračeni pozadinski vokali, sjajan Manuov bubanj… imaju nešto od Springsteenovske raskošne a opet čvrste „rokerske“ zvučne slike. A kad smo već kod slika – tekst je niska izvrsnih vinjeta spojenih u onu osebujnu cjelinu Gibine „ispovjedne“ poetike. Akustična gitara koja je kao intro uvela u prethodni Gibin broj sada otvara i Oliverovu temu „Gdje to piše“; besprijekornu organsku cjelinu (posao u studiju opet kao producent i aranžer maestralno je odradio Elvis Stanić) u koju su srasli glazba, tekst, sugestivni vokal te aranžman dijelom nadahnut Stingovim grand-baladama sa „Ten Summoners’s Tales“. Novi hit za Olivera i zgoditak – iliti pozitivna recka – za album.
Gibina nova turbo-laganica „Udica“ ima pomalo neobičan početak s crkvenim štihom (naglašenim i diskretnim zvukom zvona i „gregorijanskim“ vokalima koje su izvrsno odradili „Brodosplitovci“ predvođeni maestrom Vladom Sunkom) te sporovoznu lijenu temu s folkom ozračenom akustičnom gitarom, harmonikom i – sjajnim tekstom. Ako fraza svjetovna misa ima ikakvog smisla tada ju baš sada valja upotrijebiti! Jedna od najboljih balada u Gibinom opusu (i Nikšinoj „doradi“).
„Moja si kuća“ opet ujedinjuje Gibu i Olivera. Na sličnom je tragu kao i prethodna suradnja a ujedno i jedna od dvije najživlje skladbe na smirenom i nježnom albumu laganica. Nesumnjivo će se naći na koncertnom repertoaru čemu će svakako doprinjeti i himnički naboj i lokalpatriotski sentimenti.
And now something completely different… Oliver u „Za tvoje dobro“, rasnoj baladi sa električnim klavirom i širokopojasnim gudačima, puhačima te usnom harmonikom (koja se poput crvene niti provlači albumom dajući dodatnu prepoznatljivost naizgled „rastresitom“ materijalu). Kvragu, pa evo Oliveru još jednog blistavog standarda i koncertng aduta! Poseban naklon još jednom ide Elvisu Staniću.
Zadnja je pripala Gibi. „Nisi više moja bol“ – koja počinje kao daleki srodnih velikih balada Procol Haruma (ah, pa Matija zna kako to uraditi) besprijekorna je balada za kraj. Refren od kojeg se ježi koža i Gibo apsolutno svoj na svome u temi koju ne bi bilo teško zamisliti ni u izvedbi velikih svjetskih croonera.
„Familija“ će za stare fanove a posebice one koji nisu s naklonošću gledali na Gibinu „englesku“ eskapadu i prošli album, biti ravna – blagovijesti. No kako god da ga vagali i mjerili, riječ je o sjajnom albumu. Čistom dobitku i za Gibu i za Olivera koji miriše na berbu Porina.
Zlatko Gall, Slobodna Dalmacija
Kupnjom CD-A donirate 10 kn za SOS Dječje selo Hrvatska i Udrugu za autizam Split!
