Bruce Springsteen – Darkness On The Edge Of Town (1978.)

Četvrti album Brucea Springsteena možda ponajbolje svjedoči o tom spletu iskrenosti, srčanosti i upornosti tako karakterističnom za njegov rad. I to dobrim dijelom već samim time što ‘Darkness on the Edge of Town’ zapravo i nije četvrti, već njegov peti album. Odnosno, četvrti je samo zato što je pravog četvrtog preskočio…

Naime, nakon što je s remek-djelom ‘Born to Run’ napokon – umalo prekasno – opravdao sva očekivanja i ulaganja u sebe te usput u Jonu Landauu pronašao novog producenta i savjetnika, došlo je do raskida suradnje s Mikeom Appelom, koji je do tada držao sve konce Springsteenove karijere u svojim rukama, toliko da je gospodario i autorskim pravima. Taj je raskid doveo do duge i mučne pravne bitke te prisilnog zastoja u diskografiji mladog i agilnog autora sve snažnijih pjesama. Springsteen ipak nije prestao stvarati, jer bio je pun ideja i pjesama, ali ništa nije smjelo izaći sve do postizanja nagodbe sredinom 1977., nakon, dakle, dvije godine agonije bez ekstaze. No dogodilo se da je poslije cijelog seta pjesama nastalih tih ‘izgubljenih godina’ Springsteen već bio korak dalje u budućnosti. Pjesme koje su trebale činiti četvrti album, poput ‘The Promise’, odisale su duhom rock koliko i pop produkcije pedesetih i šezdesetih, ženskih sastava poput The Ronettes koliko i baštine rock ‘n’ rolla, a kad je opet ušao u studio da konačno snimi taj toliko željeni novi album, kao da je ostao raspet između tih pjesama i novih koje su mu se rađale u glavi, a koje su odisale novim, nešto grubljim duhom. Ostavši vjeran svom temperamentu, radnom kodeksu i stvaralačkom integritetu, on je jednostavno preskočio cijeli jedan album i počeo sabirati te posve nove pjesme.

Treba li se i pitati koliko bi kolega tek tako odustalo od cijelog, albuma vrijednog, debelog naramka pjesama (nedavno objavljena zbirka tih pjesama, ‘The Promise’, jasno je potvrdila da bi to bila itekakva albumčina!)? No, nakon otrežnjujućeg i grubog iskustva pravne i, naposljetku, bitke za vlastiti rad i trud, nešto sumorniji tonovi zaokupili su note dotad poslovno prilično bezbrižnog i čak naivnog mladog glazbenika. Živopisne vinjete iz zasjenjenih predgrađa i napola osvijetljenih gradskih ulica postale su pogledi u ‘tamu na kraju grada’, neka zrelija nadgradnja odvijala se na tijelu pjesama koje su već na ‘Born to Run’ plamtjele i na najljepši način pjevale autentičnost jednoga talenta. I glazba je postala zrnastija, ali čvršćom svirkom, uigranošću benda koji je nepogrješivim instinktom pratio svoga frontmena u misiji koju je odano morao sprovesti do cilja.

Ali, da budemo posve jasni – ‘Darkness on the Edge of Town’ nije ‘mračan’ album, kako su ga mnogi etiketirali i to još uvijek čine. Iako obremenjene nekim novim, gorčim iskustvima, iako umočene u taj zagonetni mrak gotovo egzistencijalističkih kontura, ove pjesme ni na trenutak ne gube iz vida nadu (Nisam dječak, ne, ja sam muškarac i vjerujem u obećanu zemlju). Nadu i vjeru, pa i ljubav (Vjerujem u ljubav koju si mi dala, vjerujem u nadu koja me može spasiti, vjerujem u vjeru i molim se da me jednoga dana uzdigne iznad ove pustare). To nije mogla, znala ili htjela prepoznati većina kritičara, vidjevši uglavnom samo površinski mrak i bezizlazje, što je, gledano iz tih mahom srednjestaleških fotelja bilo i posve cool; pronaći razloge i načine vidjeti dalje od zrnastog realizma pjesama s ‘Darkness on the Edge of Town’ bilo je i ostalo nešto što salonsko ljevičarenje ne može probaviti jer nema naočale za to, jer je previše zauzeto suhom teorijom uokvirenom udobnošću doma opremljenog najnovijim hi fi uređajima. A upravo je to presudno natopilo pjesme skrivene iza lica s naslovnice albuma, lica koje ne odaje rock-zvijezdu (što je Springsteen tada već zasigurno bio), već lika koji se provlači kroz te pjesme, lika koji je aktivni protagonist i autentični glas ‘s terena’.

‘Jednom katolik, uvijek katolik’, godinama kasnije će u poluposprdnom tonu reći Springsteen, u sarkazmu sažimajući temelje svoga humanizma. Jer, nije riječ o agnostiku koji koketira s kršćanstvom, već kršćaninu koji koketira s agnosticizmom; sam rad umjetnika daleko snažnije i iskrenije odaje od bilo kakvih izjava i proglasa, a ‘Darkness on the Edge of Town’ dokument je takve umjetničke misije, tako odgojena duha. I kroz režeće gitare ‘Adam Raised a Cain’ i ‘Badlands’ i kroz jauke obrušavajuće naslovne pjesme, kroz otkucaje ‘Something in the Night’ i kroz cvilež gitara u ‘Streets of Fire’ ili moć smrzavanja krvi u žilama kakvu ima ‘Racing in the Street’, probija se jasna slika života kao naporna rada za svako novo sutra, ali i pronalaženje smisla i razloga za borbu za to svako novo sutra. Baš ta nota koja ga je udaljavala miljama od rokerskih megazvijezda sedamdesetih koji su odavno izgubili prisnost s publikom već samom činjenicom da su im pobjegli više desetaka staleških stepenica uzbrdo, Springsteena je činila nečitkim i nepitkim i novim borcima u tada bujajućoj punk-eksploziji, koji su u nagomilanim uskličnicima zaboravili na upitnike.

‘Darkness on the Edge of Town’ je tako (p)ostao neporecivo iskren plod prije svega velikog radnika, propovijed koja to nije, rock-zbirka koja odbija igrati po pravilima svoga jata, pogled u tamu sa srcem osobe koja je svjesna svoga duha i koja ne priznaje ništa osim svjetla tamo negdje iza, na kraju probijanja kroz životni žrvanj. Kako god sami definirali tu “tamu na kraju grada”, ove će vas note suvereno voditi kroz nju, a bez da vam mašu u lice ratnim zastavama i parolama. [Toni Matošin, SoundGuardian, 2014.]

Popis pjesama: Badlands / Adam Raised A Cain / Something In The Night / Candy’s Room / Racing In The Street / The Promise Land / Factory / Streets Of Fire / Prove It All Night / Darkness On The Edge Of Town

Izdavač: Columbia / Sony Music / Menart, 1978/2015.

BRUCE SPRINGSTEEN: BADLANDS (LARGO LIVE) [1978]