1987.-1990.

Vijest da je Dinamo preko noći za zelenim stolom postao drugoligaš na ulicama grada na Bosutu izazvala je nevjericu i šok. U klubu nisu krili razočaranje neshvatljivom odlukom. Začetnika ovakvog pokušaja uvođenja reda u nogomet, predsjednika NS Jugoslavije Slavka Šajbera zamijenio je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza i vinkovačkog Dinama Antun Čilić.

Klub je Davora Čopa transferirao u Empoli koji je tada bio član Serie A, najjače lige na svijetu i okrenuo se svom cilju i želji za povratkom u prvu ligu. Dinamo je na papiru imao jaku momčad, no na terenu nešto je očito nedostajalo.

Vinkovački spoj iskustva i mladosti (Bogdan, S. Lušić, T. Radić, Zahirović, Ručević, Budinčević, Bogdanović, Oroz, Cvitkušić, Urošević, Berecko, Tanjga, Josip Veber, Igor Štimac, Nikola Jerkan, Vuković, Vujević, Bajić) vodi tijesnu utrku sa Spartakom iz Subotice. Domaćim porazom u drugom djelu sezone, u derbiju sa Subotičanima, gurnuo je Spartak u prvu ligu, a Vinkovčane na kraju prvenstva ostavio na trećem mjestu drugoligaške ljestvice. Mnogi sportski djelatnici složili su se da je ovako sastavljena jaka momčad morala izboriti povratak u prvu ligu.

I u sljedećim sezonama Dinamo je uvijek slovio za favorita za titulu, no tu ulogu nikako nije uspio opravdati na terenu. Kod kuće su se rijetko ispuštali bodovi, no s gostovanja se prečesto vraćalo praznih ruku. Uprava je pokušavala podići momčad s raznim trenerima Cicom Vukušićem, Martinom Novoselcem, Đalmom Markovićem, Ivom Šuškom… No nije išlo.

Vraćanje imena Cibalia i napuštanje FSJ-a (1990./91.)

U posljednjoj jugo sezoni (1990./91) Dinamo je vratio staro ime Cibalia. Momčad je vodio Cico Vukušić.

Okosnicu su činili Davor Čop, te sezone drugi strijelac lige sa 17 postignutih golova, Sead Halilović kasniji BiH reprezentativac, dobri duh svlačionice kapetan Nerves Zahirović, Zlatko Raguž, Igor Berecko, hitronogi Nebojša Novaković, vratar Marijan Mrmić (kasniji reprezentativac Hrvatske), provjereni Ivica Cvitkušić…

Svoja prva iskustva skupljali su talentirani mladići, članovi reprezentativnih selekcija stasali u klupskoj školi Hrvoje Plavšić, Mario Meštrović, braća Darko i Ivica Jozinović, Danijel Bogdan sin proslavljenog kapetana Steve Bogdana, Darko Raić-Sudar, Dražen Pernar, Miroslav Bojko, Robert Jelinić, Ivica Radoš…

Naslov prvaka odnio je Zagreb, dok je Cibalia završila na osmom mjestu ljestvice. Po isteku prvenstva u ljeto 1991. godine pobunjeni Srbi otvoreno na Hrvatsku pripremaju velikosrpsku agresiju. U takvoj atmosferi vodstvo Cibalije s ostalim hrvatskim klubovima iz prve i druge lige izlazi iz Nogometnog saveza Jugoslavije, osniva vlastito udruženje i na želju hrvatskog naroda svoju Hrvatsku nogometnu ligu.

Cibalia u ratu za Hrvatsku  (1991./92.)

Iz zasjede ubijeni vinkovački policajci u Borovu Selu, zračne uzbune i barikade diljem Hrvatske potaknuli su hrvatske klubove da u takvim okolnostima napuste Jugoslavenski nogometni savez i osnuju Hrvatsku nogometnu ligu. Jedan od predvodnika i pokretača HNL-a, pod vodstvom Antuna Čilića bio je i HNK Cibalia. Hrvatska nogometna liga trebala je započeti u rujnu 1991. godine, no minobacački napadi na grad tijekom ljeta nagovještavali su neke sasvim drugačije utakmice. Vrlo brzo, crna slutnja ostvarila se otvorenom agresijom iz Srbije pobunjenih Srba potpomognutih Jugoslavenskom narodnom armijom. U tim ratnim okolnostima, novoosnovano Udruženje prvoligaša s HNS-om odgodilo je HNL do proljeća.

U Domovinskom ratu za slobodu Hrvatske od velikosrpske agresije Vinkovci su pretrpjeli teško razaranje. Nogometni stadion u Lenijama također nije bio pošteđen. Granate su padale na zapadnu i istočnu tribunu, nekoliko njih i na sam glavni teren, oštećeni su krov, ograda, golovi na glavnom terenu izranjavani su gelerima.

U obranu Domovine nesebično su se uključili aktivni Cibalijini nogometaši, članovi stručnog stožera, veterani, Davor Čop, Goja Meštrović, Tiho Perišić, Franjo Šafran, Mijo Ručević, Robert Jelinić…

Spomen ploče na zapadnoj tribini otkrivaju kako je u početku ratnog sukoba neko vrijeme na stadionu bila smještena Specijalna policija, a ona druga, postavljena iznad tunela za izlazak igrača na travnjak na mjestu gdje su se nekad nalazili najžešći vinkovački navijači, ukazuje svu čast za sve njih koji su život dali za slobodu Hrvatske.

Hrvatska nogometna liga kreće 1992.

Liga je službeno započela u petak 28. veljače 1992. godine na stadionu Maksimir utakmicom između HAŠK Građanskog i Cibalije. Pred oko šest tisuća gledatelja među kojim se našlo i oko 200 vinkovačkih navijača, u izravnom televizijskom prijenosu pogodcima Adžića i Sliškovića slavio je domaćin 2:0.

Sutradan su odigrane ostale utakmice, Hajduk – Istra 3:1, Osijek – Zagreb 1:0, Rijeka –Šibenik 2:0, Inker – Varteks 1:3 te u srijedu Dubrovnik – Zadar 0:2.

Uz sve nedaće, momčad s Bosuta nije pomazio ni ždrijeb jer su nakon HAŠK Građanskog odnosno Dinama uslijedile utakmice sve s iskusnim prvoligašima iz sada već bivše države. Nakon gostovanja i poraza u Maksimiru na otvaranju lige, Cibalia je zbog ratnih zbivanja u Đakovu pred četiri tisuće gledatelja ugostila Hajduk. Gosti su s 2:0 slavili pogodcima Ivice Mornara i Ante Miše. Potom se išlo na Kantridu gdje je Rijeka autogolom Zahirovića upisala pobjedu. Neki su se našalili i primijetili kako je prvi postignut gol u HNL-u nekog igrača Cibalije zapravo bio autogol.

A prvi stvarno postignuti gol za Cibaliju konačno je došao u 4. kolu i to u slavonskom derbiju s tada jakim osječkim sastavom predvođenim Ilicom Perićem, S. Vranješom, Kuleševićem, Pakasinom, Bjelicom, Labakom…Strijelac za vodstvo nebeskoplavih bio je Goran Meštrović u 51. minuti, a Nenad Bjelica izjednačava u ’77. za konačnih 1-1. Bio je to prvi osvojen bod u HNL-u. Slijedila je utakmica bez pogodaka i osvojen gostujući bod s kasnijim osvajačem kupa Inkerom iz Zaprešića, a potom i prva pobjeda od 2:1 u susretu s Varteksom iz Varaždina (strijelci Anđelko Kvesić i Sead Halilović).

Te sezone svaka Cibalijina utakmica bila je avantura za sebe. Od putovanja i putešestvija po izranjavanim, neosvijetljenim cestama i sporednim putevima do igranja na niže ligaškim terenima – Blatu na Korčuli, Žrnovnici ili zdanjima u Maksimiru i Kantridi.

Na Poljudu su nebeskoplavi te sezone upriličili jedno od najvećih iznenađenja. Što autobusom, što trajektom taljigali su se dobrih dvadesetak sati. Prolazili pokraj UNPROFOR-ovih punktova, lutali po zamračenim zadarskim ulicama gdje su nabasali na hrvatsku policiju koja je ostala u čudu kada je saznala kojim su nesigurnim cestama neokrznuti stigli do Zadra kako bi se konačno dovukli do Splita. Rasterećeni i iscrpljeni, vinkovački nogometaši istrčali su na poljudski travnjak i hrabro odigrali velikih 1:1 s Hajdukom koji je tu prvu HNL sezonu osvojio prvenstvo. Hajdukov dres nosili su Štimac i Bilić, kasniji osvajači bronce na SP-u u Francuskoj, Vučević koji je završio u Barceloni, također reprezentativci Jeličić, Kozniku koji je te sezone bio najbolji strijelac, iskusni Novaković… Cibalia je tu utakmicu povela ranim pogotkom Darka Jozinovića, a Hari Vukas je vrlo brzo poravnao rezultat koji se do kraja utakmice nije mijenjao. S obzirom na okolnosti, bio je ovo bod ravan pobjedi i jedan od najdražih trenutaka Vinkovčana u cijelom tadašnjem prvenstvu.

Ukupno je Cibalia te povijesne sezone osvojila 15 bodova. Ostvarila pobjede protiv Varteksa, Rijeke i Inkera, devet utakmica je odigrala neodlučeno i pretrpjela deset poraza. U 22 odigrana kola, Cibalijini su nogometaši postigli 13 pogodaka, a primili tek malo više od gola po utakmici. Točno 24 gola u 22 odigrane utakmice što pokazuje kako se usprkos teškim uvjetima obrana solidno uigrala i maksimalno zalagala. Nebeskoplavi nikome nisu bili lagan protivnik. Najveći porazi bili su 2:0, a tolika je bila i ostvarene najveća pobjeda. Ovakva statistika Cibaliju dovodi na deveto mjesto prvenstvene ljestvice od ukupno dvanaest momčadi što se te teške i ratne 1992. godine bez ikakve dvojbe može smatrati uspjehom.

Iskreno, po mnogočemu je to prvenstvo bilo na granici regularnosti. Ukupno je trajalo malo dulje od tri mjeseca. Jug zemlje s ostatkom Hrvatske bio je povezan samo trajektnom linijom. Na gostovanja se znalo naokolo putovati po dvadeset, trideset sati preko miniranih područja prolazeći pokraj naoružanih punktova UNPROFOR-a. Treniralo se kako i kada se stiglo, uskakalo u autobus izravno s prve crte bojišnice. Neki vinkovački nogometaši su doslovno s položaja u uniformama odlazili na utakmice.

Igralo se po svakakvim terenima, neki će reći i livadama. Cibalia je svoje domaće utakmice zbog ratne opasnosti igrala u Đakovu, Požegi, Zagrebu i Čakovcu. U takvim uvjetima iz lige nitko nije ispadao.

Tu povijesnu, prvu i posebnu sezonu u Cibalijinom dresu hrabro su izgurali Mrmić, Perišić, Jozinović, M. Meštrović, Zahirović, Raguž, G. Meštrović, Čop, Ačkar, Halilović, Plavšić, Kvesić, Bijelić, Pernar, Islami, Rubić, Markovinović, Lončarević, Šimić, Bojko, trener Mile Petković s pomoćnicima Franjom Šafranom i Marijanom Nosićem.

Zanimljivo pomoćnici trenera Petkovića, Franjo Šafran i Marijan Nosić, koji su se 1982. godine s Dinamom plasirali u najviši nogometni rang bivše države (Šafran je tada bio pričuvni vratar, a Nosić pomoćni trener), deset godina kasnije, plasman u prvu hrvatsku ligu ostvarit će s Cibalijom.

Nastavlja se…

*Radi zaštite autorskog angažmana, drugi mediji/portali mogu preuzeti objavljeni tekst i fotografije isključivo uz dozvolu autora i navođenje poveznice na originalni tekst, u prvome odlomku prenesenog teksta.