Na križanju s ulicom Joze Ivakića umjesto stare derutne prizemnice u kojoj se dugo godina nalazilo sjedište nekada vrlo popularnog ribolovnog SD Priroda kojega je vodio legendarni vinkovački zaljubljenik u Bosut Arkadije Aleksejev, izgrađena je moderna katnica u kojoj je smještena banka.
Tik do zgrade u kojoj se desetljećima nalazi restoran Bijela lađa izgrađena je građevina čije je pročelje neobičnog izgleda i u ovom uličnom nizu izgleda čak i smiješno. U njoj je jedno vrijeme bila smještena nekakva igraonica s aparatima za zabavu.
Sjeverna strana ovog dijela ulice završava zgradom u kojoj se nalazi samostan i crkva sv. Antuna odnosno Mali park, danas Trg sv. Ilije i sv. Vinka.
Zanimljiva je povijest te zgrade u kojoj je početkom 19. stoljeća bila smještena pošta, odnosno postaja za poštanske kočije, prva takve vrste u ovom kraju. Kada je pošta preseljena u zgradu koja se nalazila do zgrade današnjeg gradskog muzeja, tu je bila smještena poznata gostionica „Kod poštanske trube“, njemački „Beim Posthorn“. Navodno je vinkovački književnik Ivan Kozarac smjestio dio radnje romana Đuka Begović baš u tu gostionicu. Bilo je to jedno od omiljenijih mjesta gdje se uz glazbu i ondašnje animir dame do zore zabavljao „muški svit“.
U istočnom dijelu zgrade je 23. ožujka 1907. godine rođen poznati hrvatski književnik Vladimir Kovačić. Gimnaziju je pohađao u Vinkovcima, a nakon toga je u Zagrebu studirao pravo i filologiju. Zajedno s J. Bognerom vodio je književni pokret vinkovačkih gimnazijalaca. Objavljivao je liriku u ozbiljnim književnim časopisima još za gimnazijskih dana.
Surađivao je u brojnim novinama i časopisima. Prva zbirka, „Otrovano proljeće“ objavljena mu je 1938. godine. Istovremeno je prevodio Heinea, Ibsena, Büchnera i Kellera. Uoči Drugoga svjetskog rata bio je ravnatelj Radio-Zagreba, a poslije rata korektor Nakladnog zavoda Hrvatske, kasnije NZ “Zora”.
Godine 1953. objavio je i drugu zbirku „Ceste i jablani“. Bio je jedan od posljednjih iz plejade hrvatskih pjesnika-boema. Nije doživio izdanje svoje posljednje pjesničke zbirke „Jantar na suncu“ 1959. godine, koju je sam priredio kao retrospektivu svojega 35-godišnjeg lirskog stvaranja. Iz zapisa književnih kritičara i drugih doznaje se kako je bio izraziti pjesnik raspoloženja, mekih štimunga, fluidnih duševnih stanja, intenzivnih emocija, jeseni i smrti kao dominantnih motiva kojima je davao sasvim osoban ton. Afirmirao se i kao socijalni pjesnik, a njegove socijalne pjesme ubrajaju se među bolje pjesme hrvatske međuratne socijalne poezije.
Kao kritičar, Kovačić također nije slijedio neki čvrsto definiran sustav vrijednosti, prikaze je pisao impresionistički – po srcu i vlastitom doživljaju. Cjelokupna njegova ostavština, koja je bila pohranjena u vinkovačkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici u potpunosti je uništena u požaru nastalom zbog neprijateljskog topničkog napada na Vinkovce 16./17. rujna 1991. godine.
Smrt ga je iznenadno zadesila 22. kolovoza 1959. u Zagrebu.
U drugoj polovici 20. stoljeća u toj zgradi je bio smješten franjevački samostan i crkva sv. Antuna, Mala crkva, kako je stariji Vinkovčani još uvijek nazivaju. Adaptacijom i proširenjem prostora ta je crkva postala značajnija i posjećenija. Osim stanovnika okolnih ulica koji joj teritorijalno pripadaju rado je posjećuju i Vinkovčani iz drugih dijelova grada, posebice u povodu različitih aktivnosti vezanih za štovanje sv. Antuna koji je u Vinkovcima i okolici osobito omiljen svetac.
Franjevci raznih ogranaka živjeli su i nastavali mnoga mjesta istočne Slavonije i Srijema, ali ne i Vinkovce. Zaslugom vinkovačkoga župnika Antuna Mitrovića, neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata, hrvatski franjevci konventualci dobili su priliku da otvore svoj samostan u tom gradu. Nekadašnja „Stara pošta“, potom gostionica vlasnice Matilde Kovačić, blizu napuštene i potpuno devastirane crkve sv. Ilije, postala je bogoslužni centar koji će poslužiti mnogim Vinkovčanima da posredništvom sv. Antuna, izmole mnoge milosti i dobiju oproštenje svojih grijeha.
O kupnji te kuće je obaviješten i đakovački biskup dr. Antun Akšamović, koji je svojim dopisom od 2. prosinca 1937. izdao dozvolu za osnutak samostana u uvjerenju da će novi samostan franjevaca konventualaca biti od velike koristi za duhovni napredak vjernika grada Vinkovaca. Isto tako i vrhovna uprava Reda franjevaca konventualaca u Rimu, 31. siječnja 1938. dala je dozvolu da se samostan u Vinkovcima može podići.
Od prvoga dana kada su fratri kupili gostionicu, ovaj je prostor doživljavao neprekidne preinake i preuređenja. Najprije je uz velike izmjene „Stara pošta“ preuređena djelomice u veću kapelu, koja je mogla primiti do 400 vjernika i djelomice u mali samostan. Radovi na adaptaciji trajali su od travnja 1938. do srpnja iste godine. Svečano otvorenje, blagoslov samostana i kapele, obavio je 28. kolovoza 1938. đakovački biskup Akšamović.
Kako je dolazilo sve više vjernika, kapela je često bila pretijesna, pa je i park za ljepšeg vremena, služio za vjerske manifestacije pod vedrim nebom. Potkraj 70-tih godina 20. stoljeća u crkvi su izvršeni veći graditeljski unutarnji zahvati. Izvana se ništa nije smjelo radikalnije poduzimati jer je cijeli vanjski, posebno ulični dio samostana i kapele bio pod zaštitom konzervatorskog zavoda za kulturu kao autentična arhitektonska cjelina iz 18. i 19. stoljeća.
Godine 1977. odstranjen je niski strop, čime je prostorija dobila na prozračnosti, a potkrovlje je obloženo lamperijom od ariša, da bi potom sve to bilo nadsvođeno brodskim podom. Na zidnoj plohi iza glavnog oltara postavljen je veliki reljef u širini cijele pozadine, od pozlaćene terakote s likom sv. Antuna te obrisima bazilike sv. Antuna u Padovi i same kapele istoimenoga sveca u Vinkovcima. Reljef je 1977. godine izradila umjetnica Ivana Curilović Ulman iz Osijeka.
U crkvi se nalazi i umjetnički vrijedan križni put od terakote, koji je izradila Alojzija Ulman 1967. godine. Na svakoj postaji nalazi se u tehnici intarzije neprimjetan dugi križ, ispod kojega je u istoj tehnici naznačen i broj postaje.
U dvorištu su uređene dvije pristupačne udubine s kipovima Majke Božje i sv. Antuna Padovanskog, koje je u terakoti izradila vinkovačka umjetnica Alojzija Ulman, a gdje se vjernici tijekom dana rado dolaze moliti i paliti svijeće.
Toranj crkve podignut je 1999. godine, a iste godine napravljena je i nadstrešnica ili vanjski oltar za službu Božju u samostanskom dvorištu.
Osam prozora oslikao je u imitaciji vitraja 1993. godine akademski slikar Tihomir Lončar iz Zagreba. Pet prozora prema parku prikazuju neke trenutke iz života sv. Antuna. Tri prozora prema samostanu prikazuju franjevačke svece: sv. Franju Asiškoga i sv. Klaru Asišku, sv. Maksimilijana Kolbea i sv. Elizabetu Ugarsku, sv. Nikolu Tavelića i sv. Leopolda Mandića.
Na samostanu je izvršeno dosta zahvata i preinaka. Dok su na službi crkvi i samostanu bile sestre sv. Križa, imale su svoje prostorije, ali su se pred više godina povukle u svoj samostan u Vinkovcima, odakle dolaze vršiti neke usluge u crkvi. Posljednjih godina uz samostan su preuređene bivše gospodarske zgrade, koje sada služe u razne svrhe.
Proslavi blagdana svetoga Antuna prethodi pobožnost trinaest utoraka u svečevu čast i trodnevnica neposredno pred sami blagdan. Kako se sveti Antun jako štuje u Vinkovcima i okolici u te dane se ovdje okupi i do 20.000 štovatelja.
Na kraju vrijedno spomena je reći i to kako su zaslugom fra Ilije Miškića, tadašnjeg provincijala, a sadašnjeg gvardijana, u vinkovačko svetište donesene relikvije svetoga Antuna iz Padove, gdje su se nalazile od 29. rujna do 2. listopada 2000. Boraviti u blizini svečevih zemaljskih ostataka za mnoge vjernika je bio veliki događaj. Nepregledno mnoštvo ljudi slijevalo se u svetište i svatko je želio biti što bliže ovome omiljenom svecu. Nitko sa sigurnošću ne može reći koliko je ljudi posjetilo crkvu, zna se jedino da je podijeljeno oko 11.000 svetih pričesti !
